naslovnica.jpg (11705 bytes)

Mustafa  - Ico Voljevica, akadem. slikar

 

mila2.jpg (10232 bytes)

 

MILA VLAŠIĆ-GVOZDIĆ

Učinilo mi se da su zvijezde

 

KLUB PISACA "ABRAŠEVIĆ" - MOSTAR
1969

 

Kolo 2.

Sveska 2.

IP "Veselin Masleša" Sarajevo

 

Još jednu knjigu poezije, tople i tihe, izrasle iz iskrenog kazivanja nježne poetese, daje svojim čitaocima Klub pisaca "Abrašević".
Mila Vlašić - Gvozdić u svojim lirskim lamentacijama pruža svoje prste radosti i sreće ka sjedinjenju prostora i vremena, ka izvoru što "proteče sa potoka suza" i ona, "nagnuta nad prozor gledanja ispraća prošlost svoju", oprezno se obazirući na protekle dane osluškujući njihove glasove "dok među njima najglasnije odjekuju praporci djetinjstva". I u svom zrenju se ustavlja kraj kapije "Sudbine kojoj se prepušta" i "evo korača sunčanom stazom".
Vedri vidici vedrih perspektiva utkivaju njen osmjeh, smisao kretanja kroz protekle godine "što bahato dijele plodove iskušenja, u nesmrtnost ljubavnih čežnji" i nazire na bijelim putevima kako "zvijezde prostiru vidik". Pjesnikinja je osjetila da se ne može "izgubiti vremenu", jer joj je Ono "ustupilo mjesto pored sebe". I ona čeka nova dozrenja, nove uspone...
Gvozdićeva je u sebi nosila toplinu žene koja voli život sa svim onim lijepim i ružnim u njemu, i sad prvi put izlazi sa svojom skromnom knjigom poetskih ostvarenja, iskreno, nježno kazajući ono što doživljuje u tokovima svog pjesničkog trajanja. Ali ova Mostarka ima i drugi svoj hobi: ona je u životu veliki prijatelj najmlađih, njihov je vaspitač i kao odličan metodičar, autor je jedinstvenog udžbenika   srpskohrvatskog jezika u Sloveniji za učenike slovenačkih osnovnih škola, dakle s jezičke teritorije slovenačkog jezika.
Ona danas živi u Ljubljani kao saradnik Pedagoške akademije.

Safet Burina

Dođoh na svijet
u septembarsko nedjeljno jutro.
I bi moj život obilježen kazaljkom u sunčanom satu.
I pridobi beskrajne prijašnje živote.
Življenje i vrijeme me prisililo
da pišem riječi i crtam mostove u sadašnjosti.
A ona je, čini mi se, izvan mene
i samo je dijelom mogu dosegnuti

 

I dokle koračati obećanom stazom
da bih naišla
na jedan jedini mirni dan
u kome bih osluhnula glas tišine.

 

I  SREBRENA SIMFONIJA

 

SUZE, SUZE, BISERNE KAPLJE.                  
NAPAJAJTE ZEMLJU I RIJEKU STVORITE
U NJOJ TREBA SRCE DA SE KUPA,            
MELEM, SRCE U SUZI KAO RIBA U VODI.

 

1

Zaljubljena sam  u Sunce i kupolu neba.
U predvečerje kad zamoreni putnik
plamenu košulju svlači.
U blagoslovenu zvjezdanu noć
u koju odlazim ogrnuta proljećem.
Mjesečevi blijedi prsti mi otkrivaju
vijence trešnjevih cvjetova.
Najljepše je u tišini među njima.

2

Vihor me kovitlao
u pocrnjelo nebo od gavranova.
Otrgnuta od njegova surova zagrljaja
pala sam na žednu zemlju
i nju sam suzama napojila.
Zažuborio je bistri izvor
i protekao potok
romoreći mojim suzama.

3

U tišini kroz granje
lahor se šunja do mene.
Njegova sigurna ruka mi suze briše.
Učinilo mi se da su zvijezde
jače zatreperile na bistrom nebu.
To mi šalju riječi utješne
Odjeci radosti su tihi kao moje suze
Zora me nije susrela.

4

Od nekog otkrivanja i traženja
moje su oči čežnjivo porasle,
a srce mi čudno nemirno.
I ja sam zavoljela priče.
Bajke o dalekim očekivanjima.
I zavoljela da volim,
da ne izrečem
i da još više volim.

5

Titra u meni tajanstvena sreća.
Duboko je zapretan moj žar.
Ne nosim rasute dragulje,
već usamljenost
kaja je bogastvom ispunjena.
I moja usamljenost negdje
u kutku srca u toplome sjedi.
A ono neizrecivo je tako daleko.

 

ucinilo3.jpg (8242 bytes)

ŠTA ONDA KADA POSLJEDNJU LATICU
   RAZNESE VJETAR.                                        
ZA ČIM TADA ISPRUŽATI RUKE?              

 

6

Život je potrčao bosonog vrtom mojim
nad kojim su zore plakale.
I ruže su pjevale tužaljku.
Stara zvona se odazivahu.
Bol već spokojno leži u mom srcu
i na njega sam se potpuno navikla.
Moj jedini prijatelj je šutnja,
a nemir suputnik i vodič.

7

Kada krenuti?
Kamo?
Da se uputim k zvijezdama?
One su jedino čiste
i nemaju mrlje.
I htjela sam da vjerujem
da je među njima jedna
koja me čuva i čeka na me.

8

Ogrnuta velom
slijedila sam glas svoj
i pošla
nečujnim karacima ljubavi.
Mjesec je čekao za brežuljkom
da me pozdravi.
Klimnu glavom.
Proljeće mi pokloni osmijeh.

9

I drveće se popelo na prste
i mahalo mi svojim granama.
Jedan oblak koji se odmarao
u kutku neba
želio je da poput ptice poleti k meni.
I planine su ispružile svoje ruke.
I one kao da hoće da se upute sa mnom.
Osjećala sam da sam pravi put izabrala.

10

Usput mi lahor
donio poruku od bregova
sa željom da prisustvujem
svečanosti vjetra u krošnjama.
I ptičji glasovi su me pozvali.
Čula se svirka zraka.
Gorski potok je pjevao.
I ja ushićena s vihorom zaplesah.

11

Nisam mogla
da se ne odazovem
ovoj svadbenoj svečanosti prirode.
U ovim nasmijanim bregovima
susrela sam i ja
svoju mladost.
Odgovorilo je veselje
iz moje samoće.

12

Priroda je spustila
i na mene
pregršt zelenog lišća utjehe.
I srce je isplatilo svoj dug,
pramen osjećanja.
Dan mi položio ruku na rame
i šapnuo imena mojih zvijezda.
Čuvam brižno sva ta imena.

 

ucinilo4.jpg (7059 bytes)

TRČIMO STAZOM VREMENA
  I SUSREĆEMO LJEPOTU           
SAZDANU OD PROLAZNOSTI.

 

13

Tišina caruje u bašti mojoj
u kojoj je već stablo izraslo
i razširilo grane nadanja
i želja.
Na njima se ptice odmaraju
gledajući zalutale oblake
i osluškuju vrijeme.
Ono nijemo treperi.

14

Otvaram prozore svoga dvorca
i suncu
i mjesecu.
Začaran je to dvorac.
Njega umjesto bršljana
vilina kosa obavija.
U njemu se snovi grle
i pjesme rađaju.

15

Nagnuta nad prozor
ispraćam pogledom
svu svoju prošlost.
Ona se obazire.
Osluškujem njene glasove.
Među njima
praporci djetinjstva
najglasnije odjekuju.

16

U bašti siđe osmijeh proljeća
da se njegov pejsaž u tišini odmori.
Gledam zoru kako otvara snene oči,
i Sunce kako kovitla nebeskim plavetnilom,
i Mjesec kako se nasmijan povlači.
Nikada vremenu neće biti kraja.
Kao noč i dan, tiho se bol i radost smjenjuju.
Ja nisam sama.

 

ucinilo5.jpg (7662 bytes)

II SREBRENA SIMFONIJA

 

PRASTARO VRIJEME OSTAVI ZEMLJI
U NASLJEDSTVO LJEPOTU NEBA.      
STRPLJIVI I MUDRI DANI                     
ZASIPAJU NAS NADAMA.                    

 

17

Teče vrijeme iz nepresušnog izvora,
a život traži ljubav i nježnost.
I još nešto nade. Okrenuh lice k nadi,
I koliko puta skupljah snagu
da dokrajčim jecanje što tinja u meni.
Je li to sjećanje iz dna tuge?
Krijesnice moga oka zadržaše
tisuće osamljenih dana.

18

Noć raspliće kose i hita.
Ostadoh sa sobom na raskrsnici
u toplom predvečerju
i promatram putokaze.
Izabrah put što vodi u proljeće
u kraj gdje tišina ljubi kamenjar
i pčela slijeće na trešnjev cvijet
prepun grančica zbivanja.

19

Tiho poput rose
smirujem želje svoje duše.
I moja pjesma prema zvijezdi putuje.
Po ulicama nemir.
Ustajem rano da bih
čitala sam život iz knjige Nade,
mojih svjetionika.
I susrećem ploveća proljeća.

 

SVIJET NAM ZADAJE RANE.
      ALI POŠTO MI NOSIMO TALOG
JEDRA VJEČITOG ŽIVOTA,  
ONE SE MOGU ISCIJELITI.   

20

Sa zrncem snova od jutra
do večeri gradim zamak
od kamena vjenčana s mjesečinom
i s pjesmama uklesanim u freskama.
Pred vratima ostavljam
sve razloge i sva zašta.
U sazdani dvor hrlim,
a da i ne znam zbog čega.

21

Dobro poznajem priču
strpljenja zvona predjutarnjih.
Ja znam za rujna čekanja.
Znam za slapove prošlosti.
I ja znam za bunu osjećanja.
I znam za mračne odzvuke.
I naučila sam bezbroj čarolija
kojima sve proplakane dane
u ponor odbacujem.

22

Svijetli oblak je moj drug u životu.
S njim ću krišom vjetrom poći.
Obući ću haljinu tananu i ja ću se vinuti
što dalje od tijesnih duša
u neodgonetna prostranstva mira.
Sveto slavlje.
Tragovi poznatih zvijezda
miluju staze moga dolaska.

 

 ZBRKA UZBUĐENJA, ČAS U OVOM, ČAS U ONOM OBLIKU
PONAVLJA SE NESTALNA SADAŠNJOST.                               

 

23

Srođena sa zemljom
njenu žeđ utažujem.
Iz blata klasje izvlačim
i strpijivo korov od žita razabirem.
Ostao je grumen vremena.
Drage zvijezde,
kako da pronađem ključ
što otvara blagoslov roditeljske kuće.

24

Rasprostro se dan.
Rasutih očiju
i s nemirom među ljudima
hodam sunčanom stazom,
vjerujući u nepoznato.
Neizvjesnost saznanja za Sutra.
Stotine pitanja imam na usnama
pripremljenih za novi svijet.

25

Kao jesenje uvelo lišće i dan umire.
Iz praskozorja rađa se novi.
Zadojena prirodom žudim život.
Znam da ću i drugog proljeća
kao i svakoga
šetati s travkama
u rukama noseći plodove
nakvašene kristalnim rosama.

26

Tiha ura bije
i kao da obznanjuje
da je još jedno biće prisutno.
Javiše se glasovi iz knjiga.
Zar je samo ljubav bila velika i trajna
u starim vremenima?
I Danas zna samo vjerno srce
u nadi čekati i ostvariti čuda.

27

Kažu da se ne smije učiniti ništa
da bi se ostvarile lijepe želje.
Kada se ne žele, one se ostvaruju.
I rekla sam sebi:
Umuknite i vi u meni
najnježniji glasovi dozivanja.
Hoće li doći same od sebe
sve moje najželjenije želje

28

U ovo nemirno vrijeme
misli svoje sakrivam.
Koliko sam ih smjestila
u svoju malu glavu.
Slutnje se miješaju.
DA NE I DA prepleteno s NE.
Hoče li srce izdržati sve to?
Ne vjerujem. Pobuna će nastupiti u meni.

 

ucinilo6.jpg (7582 bytes)

 

I SUZA U OKU NESTAJE
KAO ROSA U DANU.
     

29

Godine bahato dijele plodove iskušenja.
Uzeh osmijeh
te se uputih još dalje po gori.
Hoću li stići do besmrtnosti ljubavi?
Moje mi zvijezde prostrle vidik.
I ne mogu se izgubiti Vremenu.
Ono mi, pored sebe,
ustupilo svoje mjesto.

 

ČOVJEK SE ČOVJEKU PRIBLIŽAVA,  
ČOVJEK SE OD ČOVJEKA UDALJUJE.

 

30

S bajama u cvatu,
kroz kupinovo lišče,
kroz tišinu,
dođe k meni
čarobnjak vječitog lutanja.
Očarao me daham južnih večeri
gdje na gumnima zrikavci snivaju,
i odakle se širi miris smilja
s mojih krševa.

31

Dođe k meni lahor
da bi mi ispričao priču Kamena mudrosti.
Bajka je to o svetoj Ljubavi
Ljubav je to koja je i Sutra
uvijek isto kao i Jučer.
Bajka je to mojih očekivanja.
Opijena, ispružih ruke k njemu,
a moji prsti ostadoše sami
u nevidljivom povjetarcu.

32

Iako su mi prsti osamljeni u lahoru,
volim proljeće.
Ono mi sve ljepše nade uzdiže.
Ja u njemu dadoh
svojoj budućnosti
slobodan put.
A današnju sebe prepustih Sudbini.
I evo me - koračam sunčanom stazom.