na_rukama1.jpg (22288 bytes)

Mila Vlašić

NA RUKAMA ME
U GRAD DONIJELI

Vodnikova domačija
Kulturni vikend djece iz bih
Biblioteka "egzil-abc"

Ljubljana '94

Pokretač i urednik
Josip Osti

 

V svetovnem letu družine 1994 posvečam to zbirko hčerki Gordani Pregelj in njeni družinici, predvsem svojima vnukoma Andreju in Martinu, beguncem, kjer koli sanjajo o čimprejšnji vrnitvi k domačim ognjiščem, njihovim gostiteljem v Sloveniji, vsem šolarjem in njihovim staršem.

                                                                                                                                                 Avtorica

 

NA PRSTIMA HODIM

Na prstima hodim
kroz vrt
usnulih snova
detinjstva svoga

da ih sve odjednom
ne izbudim

Nosim pravljice
svojega
otroštva,
veliko
sonce
in
iskrenje
skritih
zvezd.

 

NA RUKAMA ME U GRAD DONIJELI

Na rukama me u grad donijeli
majušnu
ne stigoh se zamrčiti
čađu drugog ognjišta
i bronzina

nikako ne mogu prežaliti
što nisam nosila opančiće

 

U MOSTARU

U mostaru

ispružih nogicu
na stepenicama

za prvi
korak.

 

MOSTAR

Mostar
moj grad
ima čarobnu
kapiju
čim je otvoriš
obasja te
svjetlost
i uđeš
u vječitu
igru Sunca
Mjeseca i zanosa
Neretve

 

DOK JE KAMEN

Dok je kamen klasao
u mome kraju

zore su listale
Neretva beharala

ja sam stasala

 

U KOLIJEVCI

U kolijevci djetinjstva

ljepota se skrila
prošlost prizivam

na rame mi se spušta
ruka majčina

 

MOJ OTAC

Moj otac nije izorao
svoje njive.

Primio je poruku
svoga sazviježđa
da ode u grad.

 

DJEDOVI POKOSIŠE
STARODAVNA POLJA

Djedovi pokosiše
starodavna polja
otkosi njihovih mirisa
u meni sanjaju

 

MINARETI I ZVONA

Dok vitki
minareti

i crkvena
zvona

razgovaraju
s nebom

s kamena
na kamen

skakuće
razdragana

Neretva

 

POD BIJELIM BRIJEGOM

Ja pod bijelim brijegom

u haljini bijeloj

s bijelim mašnama
na pletenicama

u sebi
sa cvijetom bijelim.

 

ZAČUĐENA

KAD PROHODAH
začudi se ljepoti
kamena

KAD PRISLUHNUH
začudih se žuboru
Neretve

KAD ZASANJAH
začudih se čarlijanju
lahora

 

DANAS SAM POSLIJE KIŠE

ukrala nebu dugu
plavu.

Eto dragi,
još jedan
za te dar

al ne tražim
uzdarje za nj.

 

KAD IMAH PLETENICE

Kad imah pletenice,
znala sam zanovijetati
do beskraja,

a jogunluk mi otac
nije mogao istjerati
nikada.

 

JUTROM KAD U ŠKOLU

Jutrom kad u školu
trčah razigrana

kradoh ljepotu
s krša spržena

i napijah se rose
s trešnjevih grana

grlica sakri u behar
merđan proljeća

sve moje čarobne
snove djetinje

da ih opet nađem
jednoga dana

 

NA LIVADI MOGA DJETINJSTVA

na livadi moga djetinjstva
nižem vjernost

cvjetić sa cvjetićem
plavi cvjetić

spomenak

Na livadi moga djetinjstva
nižem dobrotu

cvjetić sa cvjetićem
bijeli cvjetić

krasuljak

vijenac oko glave

Na livadi moga djetinjstva
nanizah stručak ljubavi

 

PROLJEĆE II

Sunce se po nebu šeće
i raspliće kose zlatne.

Zemlja je obukla novu haljinu
i misli kako je lijepa.

Na konju jezdi razvigorac
i miluje stidljivu visibabu.

Ona mu pognute glave priča
o svome draganu Proljeću.

 

DOK JE LETILISTU BEHARA

Dok je letilistu behara
razdragano zanjihalo

srce

na svodu nebeskom
zvijezde stidno
ljubav vode

meni Mjesec kosu dira

ove male radosti
ne bih nizašto
nikome na svijetu
dala

 

UTEKOH IZ HERCEGOVINE

Utekoh iz Hercegovine
ostale mi
na Starom mostu stope
stope dječje

 

CRVENE OGRLICE

Šipci raspukli
šepurci zaljubljeni
krši sprženi.

Na brdu zvizdan
ozarena kupina
u podne legla.

Ognijezdiše se
po brdu hercegovskom
sami merdžani.

Upih 1jepotu
u djetinjstvu svome
u svijet ponesoh.

 

MOJA MAJKA

Kćeri draga,
najdraža moja,
ostani još koji dan.

Nije te se majka nagledala.

 

RAZGOVOR S OCEM

Kćeri draga, najdraža
Mila moja, Mila;
Sedam Vlašića na nebu
Sedam na zemlji.

Oče dragi najdraži
Tvoj amanet nosim
Ne mogu se izgubiti
U vremenu.

Gore sva svjetla
Moga djetinjstva
Koja si nam upalio.

Tražeći put
Hodam onim
Skrivenim stazama
Po kojima si nas
Vodio.

 

TEK OLISTALA TREŠNJA
SJEĆA ME NA DJETINJST'VO

kad sam prvi put
treptaj lahora osjetila

zamišljah
kako se Neretva
s morem Ijubi

u zalazu sunca

 

ZA MENE
MOJA RIJEKA NERETVA

tok svoj skreće

Dok se rasiplju
čežnje za lahorom
u jutrima nedostižnim ,
blizu mi daleka
toplina

Moji prsti Vrijeme
pletu

 

U ZEMLJI ROĐENOJ

U zemlji rođenoj
utabanah
stazu u kamen

iz njedara grlica ljubavi
izletjela

u Neretvu suzu
kanula

iz Zemlje moje pod Triglav
dospjela

ja tugujem za svojim Kamenom

bajkovite bajke on me naučio

Romoriš,
glas tvoj osluškuju
cvjetne trešnje
na brežuljcima,
lijepa Emina
s ibrikom u ruci
i nasmijani šipci
na ivicama bašča.

                                                Iz poeme "Neretva"

 

SJEĆANJE NA RAT

Zbogom ljepoto jutra,
Zbogom jasne večeri moga djetinjstva,
Zbogom mjeseče, moj dobri starče,
Neću zaboraviti tvoje čudesne bajke,
To nježno doba.

Pogledaj, sivo prostranstvo je zavladalo,
nad našim glavama olovna kiša pada,
I mi trčimo u rovove.
Vidim da si i ti zamišljen.

Reci tvojim zvijezdama, da žmirkaju.
ne treba sve da vide na Zemlji,
A ti se skrij u onaj oblak
što plovi prema kutku neba.

 

Potajno u noći sačekaj sutrašnjicu.
Tada će Zemlja poroditi djecu za radost.;
I njima pričaj bajke
Koje si za nas smišljao.

Mi odlazimo i napuštamo domove.

Turobnim hercegovačkim kršem
Prema obzorju
Uputila se karavana ljudi,
Tiša nego igda.
I ruke su tihe
Ali one nisu izgubljene
Nešto nose.

Žene su naprtile na leđa nejaku djecu.
Ja sam skakutala,
Da bih dostizala starije,
Noseći lončić u ruci.

I moje oči su se opraštale
I kidale od vidokruga.
Išli smo bez prestanka
Tražeći put bez metaka

I nebo bez baruta.

 

JA ROBINJA MOSTARA

U djetinjstvu mome
zarobile me
sve ljepote
moga grada
Mostara.

O, kako bi se,
danas, željela
ponovo naći
u njegovim
nekadašnjim
lancima
behara.

 

MJESEČINA U MOJOJ KOSI

u zamršene mi kose
zaspala mjesečina
i neće da se budi


GOSTUJOČE PESMI


SOČA IN NERETVA

Žlahtno živita
dve reki
s hrepenenjem
sebi zvesti.

 

IZ SAMOTE SLIŠIM

Iz samote
slišim jasni glas
globin

Ti hčerka
poznega poletja
nisi
pripravljena
za svit
novega stoletja

Hodi tipaje;
skušnjave
prežijo nate

 

TIHOTA ZAME GOVORI

tihota
zame govori

tvaja duša je
sončno
sozvočje

pojdi z menoj
v jutranjo zarjo
spominčice
brat

 

PRELEPA SLOVENIJA

Majhna, drugačna.
Veliko srce.
Topla roka.
Lipov cvet.

Vrata Pomladi
odpiraš.
S Prešernom
korakaš.

 

MOJI DRAGI ČITATELJI

(umjesto bilješke o autorici)

Ja sam Mostarka i Ljubljančanka. U Mostaru sam prohodala, progovorila, samo u njemu nisam rođena. Svijet sam ugledala na djedovskom imanju u Sovićima nedaleko od Mostara (18. 9. 1928). Tamo smo odlazili svake godine na ljetovanje. Otac je Hercegovac, a majka Dalmatinka. Imala sam toplo ognjište i sretno djetinjstvo. Rasla sam uz brižne roditelje, uz četiri brata i dosta stariju sestru. Otac bijaše veliki ljubitelj knjige i nekako po životnom nazoru pjesnik. Mene je odgajao u narodnim poslovicama. Tako on meni bijaše prvi duhovni učitelj. I ja zavoljeh poeziju...
Kada sam se opismenila, zapisivah tajno stihove u svoj Dnevnik. Zašto kažem tajno? Trebalo je skrivati od braće, da ne bi iz toga napravili neke "rugalice". Ionako od braće često stradah. To dobro pomtiše  moje pletenice. Vukoše me čas za lijevu, čas za desnu. Nisam ni ja njima ostajala dužna. Stariji pričaju, da sam bila vragoljasto i nestašno dijete, pravo živo srebro. Dobro se sjećam - nije bilo u domu dana, da moj otac za mnom nije vikao: "Čekaj, čekaj, istjerat ću ja iz tebe tvoj jogunluk."
Iako bijah s braćom u vječitim trvenjima, mi smo se voljeli. Za njih sam šivala - oblikovala lopte krpenjače, za njih sam lagala roditeljima, da nisu odlazili na igralište. A oni, kao i svi dečki Mostarci, bijahu strastveni nogometaši, dak sam ja voljela i da samujem. Ponekad, vruće sam željela biti sama sa sobom. Puno sam vezla, puno plela i s ljubavlju puno crtala. Uz  sve te moje aktivnosti iz djetinjstva, najviše sam voljela povjeravati se svome Dnevniku. Sanjarila sam do beskraja. Po geografskoj karti prstićem ocrtavah Zemlje koje ću pohoditi. Tako u danima   druženja sa sunčevim zracima i tišnom, proputovah mnoge predjele Kugle zemaljske. Uz takva razmišljanja, moje se misli stalno zapitkivahu: Što ću biti kada porastem? Zamišljah sebe okruženu razdraganom  dječicom i mladima kojima ću se posvetiti. To bijahu najljepši prizori moje mašte. Sve se to zbivalo tako živo pred mojim očima, da moja odluka već tada posta čvrsta i jasna. Izabrah svoje životno zanimanje.
U Mostaru sam završila osnovnu školu, nižu gimnaziju i Učiteljsku školu, u Sarajevu Višu pedagošku, a u Ljubljani Filozofski fakultet. Učila sam djecu, zapravo djeca su učila mene, dok sam službovala u osnovnoj školi. A kad sam , dvadeset i dvije godine, predavala na  Pedagoškoj akademiji u Ljubljani, učila sam buduće učitelje kako da oni uče od svojih učenika.
Godine su prolazile. U međuvremenu sam osnovala svoju obitelj. Postala sam majka. Rođenje moje kćeri bijaše za me najsretniji dan u životu. Materinstvo je neopisiva ljepota.
Bijah  sretna u svome pozivu koji je prelijep, mada je pretežak. Mnogi moji nekadašnji učenici i studenti sada su moji najbolji prijatelji. Kada bih se još jedanput rodila, isti put bih izabrala.
Danas sam slobodna . Kao pedagoška spisateljica, na želju Školskog muzeja u Ljubljani, sređujem svoje pedagoško-metodičko djelo, kao dio povijesti školstva.
Kao pjesnikinja, pišem stalno nove stihove, a neke i objavljujem. Izašle su mi tri pjesničke zbirke. Jedna od njih u Italiji, prevedena na talijanski jezik. (UČINILO MI SE DA SU ZVIJEZDE, Mostar, 1969; UN SOFFIO DELLA TERRA DI ERZEGOVINA, Neapelj, 1982. i PESMI ZA PRIJATELJE, Ljubljana, 1986.)
Prevodim sa slovenskog jezika, prije svega  poeziju slovenskih pjesnikinja. Nadam se da će sve to jednoga dana biti objavljeno.
Veći dio svojih, nekad zamišljanih putovanja već sam ostvarila. Spremam se i na nova. S Pedagoškom akademijom mnogo smo proputovali. Naše su mi ekskurzije puno značile. Posjetili smo mnoge zemlje Evrope i mnoge izvan nje, neke predjele bivšeg Sovjetskog saveza i neke zemlje sjeverne Afrike.
Kako sam studirala francusku književnost, sama sam još ranije  upoznavala dio po dio meni drage i duhom bogate zemlje - Francuske. Upućivala se po tragu djela i života francuskih literata i drugih stvaratelja.
Kao što je Mostar moj voljeni grad djetinjstva i rane mladosti, tako je i Ljubljana moj voljeni grad  u kojem sam sazrijevala, stvarala i sada stvaram.
Pišući dio svoje poezije  na slovenskom jeziku, rekoh sebi: Bilo bi pošteno od tebe da se lijepo popneš na Triglav, da posjetiš slovenskog Očaka, najznačajniju goru Slovenije, njezin simbol i poticaj kroz vijekove. To što smislih, to i učinih. Taj moj podvig bješe moj drugi najsretniji dan u životu.
Bila sam ponosna kad sam stupila na vrh Triglava, kada sam grlila njegove najviše stijene, upravo okupane  prvim sunčevim zracima. Učinilo mi se da grlim cijelu Sloveniju i slovenski narod. Kako i ne bih. Svoje rođene korijene pušćam u ovoj sada mojoj dragoj drugoj domovini.

Mila Vlašić

na_rukama2.jpg (20860 bytes)