Mila_Vlasic.jpg (8230 bytes)

 

Mila Vlašić

MOJ MOSTAR
LJUBAVI MOJA

ŠEHEREZADEJE 4
ili
pjesme s Krša našega

Mariborska literarna družba
Zbirka Oglej 5
Urednik: Marjan Pongartnik

in Matica Hrvatska - Mostar

Maribor - Mostar 1999

K izidu knjige so pripomogli:

Petar Antunović, univ. dipl. ing. str.
Ignacije Šunjić, direktor Lutkovnega gledališča Ljubljana
Pedagoška fakulteta Ljubljana
in drugi prijatelji Mostarja

 

Sveta si, zemlja, in blagor mu, komur plodiš.
                                            Oton Župančič

 

Kćerki Gordani,
unucima Andreju i Martinu
i praunučici Gaji

sipek.jpg (10603 bytes)

    KAD ŠIPAK CVATE

PRPOŠNI CVIJET
              DIVLJA RUŽA HERCEGA
  LJEPOTOM ČARA

 

I.

 

U MENI SU TISUĆE
ČAROLIJA

 

  Pupoljak ruže
             posljednju rosu gubi
u ranoj zori.

 

UZ PUTOVE PRAŠNE

po bijelom kamenjaru
nabirah šipke
kadulje i smilje
a u proljeća mi draga
razlepršana i puna dara
nabrah za sva vremena
mirise behara

 

OKRUNJENA VJENCEM
KRASULJAKA

trčah po Livadi
moga djetinjstva
da naberem
cvjetove male
za sjećanje
na dane mlade

 

HOĆEŠ LI TI

ljubitelju moje pjesme
i kada mene ne bude više
pronaći Livadu moga djetinjstva

Tamo je ona gdje su najljepše bašče
U svako doba godišnje
raznovrsne plodove daje

Uberi procvale Uspomene

 

KAD IZAĐOH IZ LIVADE MOGA DJETINJSTVA

zapitah srce svoje
- Znaš li ti
mudrost puta kojemu krećem -

- Prati te plavet neba
pred tobom su staze
duge i tajnovite -

Ubrzah hod kroz Vrijeme
da stignem

 

U MENI SU TISUĆE ČAROLIJA

Neke igre svjetlosti
Nikada se one
ne mogu otkriti

Samo se jedna pojavi
kada se moja rijeka
u božanskoj ljubavi
s morem spoji

 

GRGOLJAVA RIJEKA PJEVA BRZICOM

 
Presiplje se u radost ljubavi

Proljeće rasprostrlo granje
po sunčevom zračku

Moje se pletenice raspletoše
u razdraganom danu

Utabanah trag
na kamenitom tlu

 

ZAZUJAŠE PČELE PO CVJETNOM DRVEĆU

 
raskošne bašče

Cvati svoje poljupce izdarivaše

Vrijeme uzdarja
sastanaka i rastanaka

U igrama pomlađivanja
sva svjetla nebeska
u meni se stopiše

 

MJESEC SE IZ SNA BUDI

 
Ugledah ga kroz trešnjeve grane

Eno ga, polako šeće nebeskim svodom
čekajući novorođene zvijezde

Smišlja - Koja imena da im dam -

S košarom u ruci
izađoh iz bašče

Krijesnice mi put osvijetliše

 

OSTAVLJAH USPOMENE

 
u skrivenim granama trešnje
u dahu lipe
u valu moje rijeke
u cvijetu šipka
u korijenu vinove loze
u listu duhana
u kupinama i smokvama

 

ŠTO ĆEŠ SA MNOM MOJE VRIJEME

 
Komu li ćeš me predati dalje?
- Vremenu u Vječnost
ono nikada nestati neće -

Odnesi me tihim vjetrićem
iz Livade moga djetinstva
u praskozorje kada Mjesec
još svoje zvijezde izgubio nije

 

 

II.

 

NA PRSTIMA HODIM

 

Mjesec san sniva
rijeka ga nadahnjuje
da bajke smišlja

 

NA PRSTIMA HODIM

 
Na prstima hodim
kroz vrt
usnulih snova
djetinjstva svoga

da ih sve odjednom
ne izbudim


NA RUKAMA ME U GRAD DONIJELI

 
Na rukama me u grad donijeli
majušnu
ne stigoh se zamrčiti
čađu dragog ognjišta
i bronzina

nikako ne mogu prežaliti
što nisam nosila opančiće

 

U MOSTARU

 
U Mostaru

ispružih nogicu
na stepenicama

za prvi
korak.

 

MOSTAR

 
Mostar
moj grad
ima čarobnu
kapiju
čim je otvoriš
obasja te
svjetlost
i uđeš
u vječitu
igru Sunca
Mjeseca i zanosa
Neretve

 

MOJA MAJKA

 
kćeri draga
najdraža moja

ostani još koji dan
nije te se majka

nagledala

 

MOJ OTAC

 
nije izorao svoje njive
primio poruku
svoga sazviježđa

da ode u grad


KAD IMAH PLETENICE

 
Kad imah pletenice
znala sam zanovijetati
do beskraja,

a jogunluk mi otac
nije mogao istjerati
nikada.

 

ZAČUĐENA

 
KAD PROHODAH
začudih se ljepoti
kamena

KAD PRISLUHNUH
začudih se žuboru
Neretve

KAD ZASANJAH
začudih se čarlijanju
lahora

 

NIKAKO SE NE MOGU NAČUDITI

 
Današnjem danu
Kako prebrzo odmiče

Ne znam više
Za one minute Vječnosti
Kad bijah s pletenicama

U djetinjstvu svome

 

JA, ROBINJA MOSTARA

 
U djetinjstvu mome
zarobile me
sve ljepote
moga grada
Mostara.

O, kako bih se
željela
ponovo naći
u njegovim
lancima
behara.

 

 

III

 

NA LIVADI MOGA DJETINJSTVA

 

Bijela ruža
obaziruć se cvjeta.
Nevina ljubav.

 

NA LIVADI MOGA DJETINJSTVA

 
Na livadi moga djetinjstva
nižem vjernost

cvjetić sa cvjetićem
plavi cvjetić

spomenak

Na livadi moga djetinjstva
nižem dobrotu

cvjetić sa cvjetićem
bijeli cvjetić

krasuljak

vijenac oko glave

Na livadi moga djetinjstva
nanizah stručak ljubavi

 

POD BIJELIM BRIJEGOM

 
Ja pod Bijelim brijegom

u haljini bijeloj

s bijelim mašnama
na pletenicama

u sebi
sa cvijetom bijelim.

 

iz moga mladalačkog
dnevnika

 

JUTROM KAD U ŠKOLU TRČAH RAZIGRANA
 

kradoh ljepote s krša spržena
i napijah se rose s trešnjevih grana

grlica sakri u behar merđan proljeća
sve moje čarobne snove djetinje

da ih ponovo nađem jednoga dana

 

JEDNO IME ZAPISAH

 
nehotice
u Mostaru
na pržini
pored Neretve.

Kupači ga zgaziše.

Isto sam ime
buri šapnula;
ona ga odnese
meni u nepovrat.

iz moga mladalačkog
dnevnika

 

DANAS SAM POSLIJE KIŠE

 
ukrala nebu dugu
plavu.

Eto dragi,
još jedan
za te dar.

al ne tražim
uzdarje za nj.

iz moga mladalačkog
dnevnika

 

MJESEC, ZVIJEZDE I JA

 

DOK JE LETILISTU BEHARA
RAZDRAGANO ZANJIHALO
SRCE

Na svodu nebeskom
Zvijezde stidno
Ljubav vode

Meni Mjesec kosu dira

Ove male radosti
Ne bih nizašto nikome
Na svijetu dala

 

PRVA LJUBAV

 
Kao kose moje,
misli su mi zamršene
kao da sam zbunjena
i zanesena.

Duša mi je raskinula
svaku vezu
i odlutala u mjesečev čun
među treperave zvijezde.

Neka tajna mi rastrza život...
Lijepe boli.

 

iz moga mladalačkog dnevnika

 

PROLjEĆE II.

 
Sunce se po nebu šeće
i raspliće kose zlatne.

Zemlja je obukla novu haljinu
i misli kako je lijepa.

Na konju jezdi razvigorac
i miluje stidljivu visibabu.

Ona mu pognute glave priča
o svome draganu Proljeću.

iz moga mladalačkog dnevnika

 

TEK OLISTALA TREŠNJA
SJEĆA ME NA DJETINJSTVO

 
kad sam prvi put
treptaj lahora
osjetila

zamišljah
kako se Neretva
s morem ljubi

u zalazu sunca

 

NE ZNAM DA LI JE
JOŠ NETKO PRIMIJETIO

 
da sam ostavila djetinjstvo
na Kršu
uz Neretvu
noseći dvije pletenice
i trešnjev cvijet u kosi

 

 

IV.

 

NIŠTA VIŠE NE MOGU ZAVOLJETI

 

Sve do zvijezda,
u Mjesečev zagrljaj
ode dašak moj.

 

NIŠTA VIŠE NE MOGU ZAVOLJETI

 
Kao šapat neke sreće s mojih Gora
nerazbuđena ljubav
po njezinim večerima
čežnjiva mahovina
meka polegla

u ime ushita neke ljubavi
dobri Eros dođe
nekih zora
a mojih Gora
kuda sam ih pohodila u cvatu

tvoja mala pustolovka
djevojčica s pletenicama
i bosa, trčeći za leptirima
uz Neretvu

porasla

 

ZA MENE MOJA
RIJEKA NERETVA

 
tok svoj skreće

Dok se rasiplju
čežnje za lahorom
u jutrima nedostižnim
blizu mi daleka
toplina

Moji prsti Vrijeme
pletu

 

AKORDI S NERETVE
 

Jutrom rasutih
Dragulja

Bude se
Krševite obale Zemlje moje

Iz mene se rasprostrlo
Žarko sunce u proplancima

Iz mene se razli
Bistra Neretva po obroncima

Iz mene izletješe
Pčele radilice

u panjeve stare
U Mušu i Duvnjače

u meni osta
Meda saće

 

CRVENE OGRLICE

 
Šipci raspukli

šepurci zaljubljeni
Krši sprženi.

Na Brdu zvizdan
ozarena kupina
u podne legla.

Ognijezdiše se
po Brdu hercegovskom
sami merdžani.

Upih ljepotu
u djetinjstvu svome
u svijet ponesoh.

 

PIJANIM SRCEM TEČE
VRIJEME KROZ KLISURE

 
Kroz goli Krš crvenicu i vinograde
Zore nose pune bukare ljubavi
Klikće ti cijeli krajolik

Raspjevana ulaziš u kraj
Gdje podneblje
Ispire svaku žalost
I gdje se bol otuđuje

Žubor tvoj osluškuju
Probeharale trešnje na brežuljcima
Nasmijani šipci u ogradamma bašča

Šumi žilavka i briše suzu s lica

 

Iz poeme Neretva

 

PIJEM LJUBAV ZEMLJE SVOJE

 
Ja stabalce

Svakog proljeća
Razbudim kiše rosulje

Svakoga proljeća rascvjetim

Lastavica nosi u kljunu
Zametak gnijezda

Svoga

 

MIRISOM DUHANA

 
Ne zna se
lipolisto predvečerje snaći
u vrelu mladunstva

kao prvi put.

Beskonačan je mir u meni.
Samo se riječi
moje poezije izgube

kao prvi put.

Sada ne znam
jesu li stihovi
moji odbjegli
u Neretvu

ili

za zujavim pčelama
po vinorodnoj Hercegovini

kao prvi put.

Utekli u ognjište zore
mirisom duhana
sudbonosnih prela

kao prvi put.

 

UČAS

 
Učas

ja porasla
u mome kraju

kad je Neretva
u zoru zaromorila

učas
ja odbjegla
iz moga kraja

kad je Neretva
grgutom Proljeće

izmamila

 

DOK JE KAMEN KLASAO U MOME KRAJU

 
zore su listale
Neretva beharala

ja sam stasala

 

UTEKOH IZ HERCEGOVINE

 
Utekoh iz Hercegovine
ostale mi
na Starom mostu stope
stope dječje

 

STASALA S KAMENOM

 
Stasala s kamenom
u buri kotline

poručujem danas s Triglava
rođenoj mi Gori
da za me s lahorom sačuva
krajičak neba plavetnila

i sve moje snove djetinje

 

U ZEMLJI ROĐENOJ

 
U zemlji rođenoj

utabanah
stazu u kamenu

iz njedara grlica ljubavi
izletjela

u Neretvu suzu
kanula

iz Zemlje moje pod Triglav
dospjela

ja tugujem za svojim Kamenom

bajkovite bajke on me naučio

 

DAH ŽIVOTA ZEMLJE HERCEGOVINE JA SAM

 
i ritam kamenjara od iskona
ja sam

ja, bijelo djetinjstvo
bijelo djetinjstvo, ljubav
svijetla misao

ja, pčelinja košnica
plodno zrnje iz ambara
kadulja neiskorijenjena

ja, potomak gange i prela
pripjev, miris duhana
čuvarka ognjišta pradjedova

ja, trpko vino neispijeno
ja, nikada izrečena
ja, Neretva neistočena

živodarna ustajem
s izlaskom Sunca
kao i preci moji

iz prastarih vremena
nosim u sebi sunčevinu
i osmijeh za sutrašnji dan

 

 

V

 

ISPOVIJED NERETVE

 

Čeka žitni klas
da ga pokose zorom.
Rosa zadrhta.

 

ISPOVIJED ZLOKOBNA VREMENA

Samo je još
nekoliko minuta
prije ponoći.
Moram se
ispovijedati.

Ja ne mogu naći izlaza.
Po livadama mučilišta
i oranicama smrti
ne mogu se obuzdati.

Sijem sjeme čudne mržnje
i žanjem, osvetoljubivu osvetu
po vrtu Balkana.

Evo mi nestade
sjemena za sjetvu
i nemam što žeti.

Neka i mene nestane.

U zadnjem svom trzaju
gledam tebe
izraslo trešnjevo stablo
ozareno pored Neretve.

Sa svih obronaka
sunca tebi pristižu
da što brže olistaš.

Hrle ti sunčevi zraci
da se s tobom u miru druže

u novo Proljeće

 

ISPOVIJED NERETVE

 
Kad nestade Zlovrijeme
za sve vijeke,
na prste se popeše
sve gore i klisure
te mirnim očima
obuhvatiše cio vidokrug.

Ne marim
za izgubljeno vrijeme.

Ne marim
za svoj plač.

Evo, probijam se
kroz stijene i klisure.
Slobodna sam
i ne mogu biti
zarobljenica.

Eno na tjemenu Gora
već gnijezde sunca
dok ja tečem
samo prema svjetlosti,
pjevajući romor
svojim valovima.

I mene miluje sunčevina,
dotiče me mjesečina.

Zvijezde mi put kazuju.

Naprijed me vode
moje Gore plave.

 

SJEĆANJE NA RAT*

 
Zbogom ljepoto jutra
Zbogom jasne večeri moga djetinjstva
Zbogom sve moje igre nedovršene
Zbogom Mjeseče, moj dobri starče
Neću zaboraviti tvoje čudesne bajke
To nježno doba

Pogledaj, sivo prostranstvo je zavladalo
Nad našim glavama olovna kiša pada
I mi trćimo u rovove
Vidim da si i ti zamišljen

Reci tvojim zvijezdama da žmirkaju
Ne treba sve da vide na Zemlji
A ti se skrij u onaj oblak
Što plovi prema kutku neba

Potajno u noći sačekaj sutrašnjicu
tada Će zemlja poroditi djecu za radost
I njima pričaj bajke koji si za nas smišljao
Mi odlazimo i napuštamo domove

Turobnim hercegovačkim kršem prema obzorju
Uputila se karavana ljudi
Tiša nego igda
I ruke su tihe
Ali one nisu izgubljene
Nešto nose

Žene su naprtile na leđa nejaku djecu
Ja sam skakutala da bih dostizala starije;
Noseći lončić u ruci
I moje oči su se opraštale
I kidale od vidokruga
Išli smo brez prestanka
Tražeći put bez metaka
I nebo bez baruta

*Drugi svjetski rat

 

MOLITVA ZA NAŠE VRIJEME

 
Začaraj pjesmo
mržnju u ljubav
u ritmu Soče

i dahom Neretve

Drago Vrijeme
što slaziš
putanjom
plavom
uhvati
moju
pjesmu

rasadnicu
ljubavi

neka ona čara
kako zna
da mržnju
u ljubav
pretvara

 

ISTOČILA SAM U NERETVU SVE SVOJE SUZE

 
da ih drugi ne bi umazali
na zemlji

samo sam jednu zgusnutu
svjetlucavu kaplju
zadržala za se

da je nekom darujem

 

JA, MOSTARSKT MOST

Mostarcima

*    *    *
Ja, mostarski most
javljam vam svoj povratak
iz ludoga rata

*    *    *
Na Dan Svjetlosti
eto me, stižem vedar
i zdrav ko nekad

*    *    *
Na dnu Neretve
sve rane mi vidala
rijeka voljena

*    *    *
I opet ču stat'
u luku visokome
stope ću brojat'

 

 

VI.

 

GOSTUJOČE PESMI

 

Žareći plamen.
Moja Hercegovina
vječno raspeta.

 

MOSTARSKA OPOROKA*

 
Tvoje ognjišče v črno ovito
ogenj zamira

v mrak in žalost odet
oporoko ti zapuščam

na bregovih Neretve
vsi so tvoji
češnjevi cvetovi

vsi so tvoji
nad Neretvo galebi

tvoja je jutranja zarja
in sončni zahod

 

*Ljubljana, Književni listi, 16. 9. 1993

 

SOČA IN NERETVA*

 
Zlahtno živita
dve reki
s hrepenenjem
sebi zvesti.

 

NOSIM PRAVLJICE

 
Nosim
pravljice
svojega
otroštva,
veliko
sonce
iskrenje
skritih
zvezd.

 

PRELEPA SLOVENIJA*

Majhna, drugačna.
Veliko srce.
Topla roka.
Lipov cvet.

Vrata Pomladi
odpiraš.
S Prešernom
korakaš.

*Ljubljana, Književni listi, 16. 1. 1991

 

 

VII.

 

VOLIM DA MI LAHOR KOSE MRSI

 

Neki topli dah
uvijek je uza me
kao mili san

 

VOLIM DA MI LAHORI KOSE MRSI

 
Blago mi nebo daleko,
a dugu plavu preko njega
osmijesima sam nacrtala.

Volim gudure i proplanke da gazim,
strme grebene i litice.

Volim da se o proljetno drveće saplićem,
i da glasove ptica u krošnjama prisluškujem.

Volim da mi lahor kose mrsi.

I u rosi uživam da ih umivam.

A tišine?

One su tajne moje.
Volim da mi riječi romore s usana
kao brzac moje rijeke Neretve.

Ja ostajem,

tiho
da ne povrijedim njene treperave misli

Budni sanjar zemlje stare

Iz poeme Ljubavi

 

JA STABALCE VIŠNJINO

 
Ja stabalce višnjino
stresoh rosu jutarnju

Čudesan san je noćas
zasanjala Neretva

Sakrih za se u svojoj bašči
djetelinu sa četiri lista.

 

IMALA SAM LIJEPE I VELIKE OČI
 

kada sam Sunce očekivala
U osmijehu nosila dan
a u kosi skrivala svoju zvijezdu.

 

MJESEČINA U MOJOJ KOSI

 
u zamršene mi kose
zaspala mjesečina
i neće da se budi

 

PRESVUKLA SAM STRAH I NEMIR

 
u svijetlu haljinu
i trčala
trčala ususret novome danu

- ove stazice su za tebe
pođi sa mnom -

 

ODNESITE GRLICE SVE ZORE

iz mojega
vrela

za me se već
nove plaveti

rađaju

 

ODJEVENA U DAH

 
Mjesec mi ljubav
pali

moje stihove
pjeva tišina

 

DALEKA PUTANJA

 
Sve do zvijezda
u Mjesečev zagrljaj
ode dašak moj

 

MOJI DRAGI ČITATELJI

    Ja sam Mostarka i Ljubljančanka. U Mostaru sam prohodala, progovorila, samo u njemu nisam rođena. Svijet sam ugledala na djedovskom imanju u Sovićima nedaleko od Mostara (18. 9. 1928). Tamo smo odlazili svake godine na ljetovanje. Otac je Hercegovac, a majka Dalmatinka. Imala sam toplo ognjište i sretno djetinjstvo. Rasla sam uz brižne roditelje, uz četiri brata i dosta stariju sestru. Otac bijaše veliki ljubitelj knjige i nekako po životnom nazoru pjesnik. Mene je odgajao u narodnim poslovicama. Tako on meni bijaše prvi duhovni učitelj. I ja zavoljeh poeziju...
    Kada sam se opismenila, zapisivah tajno stihove u svoj Dnevnik. Zašto kažem tajno? Trebalo je skrivati od braće, da ne bi iz toga napravili neke "rugalice". Ionako od braće često stradah. To dobro pamtiše  moje pletenice. Vukoše me čas za lijevu, čas za desnu. Nisam ni ja njima ostajala dužna. Stariji pričaju, da sam bila vragoljasto i nestašno dijete, pravo živo srebro. Dobro se sjećam - nije bilo u domu dana, da moj otac za mnom nije vikao: "Čekaj, čekaj, istjerat ću ja iz tebe tvoj jogunluk."
    Iako bijah s braćom u vječitim trvenjima, mi smo se voljeli. Za njih sam šivala - oblikovala lopte krpenjače, za njih sam lagala roditeljima, da nisu odlazili na igralište. A oni, kao i svi dečki Mostarci, bijahu strastveni nogometaši, dok sam ja voljela i da samujem. Ponekad, vruće sam željela biti sama sa sobom. Puno sam vezla, puno plela i s ljubavlju puno crtala. Uz  sve te moje aktivnosti iz djetinjstva, najviše sam voljela povjeravati se svome Dnevniku. Sanjarila sam do beskraja. Po geografskoj karti prstićem ocrtavah Zemlje koje ću pohoditi. Tako u danima   druženja sa sunčevim zracima i tišnom, proputovah mnoge predjele Kugle zemaljske. Uz takva razmišljanja, moje se misli stalno zapitkivahu: Što ću biti kada porastem? Zamišljah sebe okruženu razdraganom  dječicom i mladima kojima ću se posvetiti. To bijahu najljepši prizori moje mašte. Sve se to zbivalo tako živo pred mojim očima, da moja odluka već tada posta čvrsta i jasna. Izabrah svoje životno zanimanje.
    U Mostaru sam završila osnovnu školu, nižu gimnaziju i Učiteljsku školu, u Sarajevu Višu pedagošku, a u Ljubljani Filozofski fakultet. Učila sam djecu, zapravo djeca su učila mene, dok sam službovala u osnovnoj školi. A kad sam , dvadeset i dvije godine, predavala na  Pedagoškoj akademiji u Ljubljani, učila sam buduće učitelje kako da oni uče od svojih učenika.
    Godine su prolazile. U međuvremenu sam osnovala svoju obitelj. Postala sam majka. Rođenje moje kćeri bijaše za me najsretniji dan u životu. Materinstvo je neopisiva ljepota.
    Bijah  sretna u svome pozivu koji je preljep, mada je pretežak. Mnogi moji nekadašnji učenici i studenti sada su moji najbolji prijatelji. Kada bih se još jedanput rodila, isti put bih izabrala.
    Danas sam slobodna. Kao pedagoška spisateljica, na želju Školskog muzeja u Ljubljani, sređujem svoje pedagoško-metodičko djelo, kao dio povijesti školstva.
    Kao pjesnikinja, pišem stalno nove stihove, a neke i objavljujem. Izašle su mi i neke pjesničke zbirke.
    Prevodim sa slovenskog jezika, prije svega  poeziju slovenskih pjesnikinja. Nadam se da će sve to jednoga dana biti objavljeno.
    Veći dio svojih, nekad zamišljanih putovanja već sam ostvarila. Spremam se i na nova. S Pedagoškom akademijom mnogo smo proputovali. Naše su mi ekskurzije puno značile. Posjetili smo mnoge zemlje Europe i mnoge izvan nje, neke predjele bivšeg Sovjetskog saveza i neke zemlje sjeverne Afrike.
    Kako sam studirala francusku književnost, sama sam još ranije upoznavala dio po dio meni drage i duhom bogate zemlje - Francuske. Upućivala se po tragu djela i života francuskih literata i drugih stvaratelja.
    Kao što je Mostar moj voljeni grad djetinjstva i rane mladosti, tako je i Ljubljana moj voljeni grad  u kojem sam sazrijevala, stvarala i sada stvaram.
    Pišući dio svoje poezije  na slovenskom jeziku, rekoh sebi: Bilo bi pošteno od tebe da se lijepo popneš na Triglav, da posjetiš slovenskog Očaka, najznačajniju goru Slovenije, njezin simbol i poticaj kroz vijekove. To što smislih, to i učinih. Taj moj podvig bješe moj drugi najsretniji dan u životu.
    Bila sam ponosna kad sam stupila na vrh Triglava, kada sam grlila njegove najviše stijene, upravo okupane prvim sunčevim zracima. Učinilo mi se da grlim cijelu Sloveniju i slovenski narod. Kako i ne bih. Svoje rođene korijene pušćam u ovoj sada mojoj dragoj drugoj domovini.

Mila Vlašić

1994. godine, u međunarodnoj godini obitelji, nastao je gornji zapis i objavljen u maloj knjizi Na rukama me u grad donijeli, Vodnikova domačija, Ljubljana. Ta je zbirka poezije bila namijenjena izbjeglicama, koji su se tada u vrijeme rata zatekli u Sloveniji.

M. V. 1999.

NADAHNUĆA PRVIH VIDIKA

    Knjiga pjesama Moj Mostar, ljubavi moja Mile Vlašić - hrvatske pjesnikinje rođene u Hercegovini, a s dugim prebivalištem u Sloveniji - da nije podnaslovljena Šeherezadeje ili pjesme s Krša našega, mogla bi izazvati očekivanja o pjesmama s teretom zanosne zazivnosti, uskličnika i upitnika, u standardnom jeziku neprihvatljivih vokativa, ali podnaslov je veže uz blage i drage riječi, nezaustavljivost "Šeherazade", koja znade odgonetavati ljudske želje, udobrovoljavati ljudskoj nadi, pritajivati odgovore, množiti dane. Već prvi susret s pjesmama posvjedočit će duboko razumljivo traganje za zagonetnim predjelima ljudske vlastitosti u požrtvovnoj predanosti čaru rječi pred slikom svoga zavičaja. Raspoređene su pjesme, pomno promišljeno, poticajno, u posebnim cjelinama: U meni su tisuće čarolija, Na prstima hodim, Na livadi moga djetinjstva, Ništa više ne mogu zavoljeti, Ispovijed Neretve, Gostujoče pesmi i Volim da mi lahor kose mrsi. Lako se zamjećuje i pregršt "Gostujočih pjesama". Dobrodošle su u tom okruženju, prijateljski gosti koji tek mogu potvrditi da je vrijedno što se ima.
    U vremenu koje sudbinski nije naglašeno usmjereno prema pjesmi - po terći put s dobrom voljom ocjenjivač, prosuđivač stihova Mile Vlašić doživljava kako se teško othrvati znatiželji uz spoznaju nedvojbenih činjenica o privlačnosti po velikom broju čitatelja njezinih knjiga pjesama. Njezina knjiga "Sreća u čežnji" zapravo suprotstavljena porijetkim tvrdnjama "o malo pjesnika u našem dobu", "suvišnosti pjevanja suvremenom čovjeku", "uzaludnosti pjesničke stvaralačke žrtve"... Prepoznati su u toj knjizi pjesnički zanosi mladosti, ali i sigurnosti zrela pjevanja, razgovjetnosti sadašnjosti, neizbježiva zbilja sa starim i mogučim svezama, odmak od nadahnuća u nejasnoćama i nepoznanicama, postojana vjernost sebi u nastojanju ostvarbe nada u novim izazovima, produženja znatiželje i umilostivljenje svladiva znatiželjnika odgađanjem odgovora na vječna pitanja, na koja pjesnici niti mogu niti su dužni davati odgovore.
    Novi susret s pjesmama Mile Vlašič koje nije objavljivala u posebnim knjigama protječe u prepoznavanju prepuštenosti svojoj pjesmi, ovdje prvopogledno a nevelikim tematskim okvirima, uz još zvonkije i jasnije pjevanje, s jakom intonacijom i odzvanjujučim ritmom, ponovno u skladu sličica zavičajnog krajolika za smještanje što više osjećaja:
        Prpošni cvijet
        Divlja ruža Hercega
        Ljepotom čara
            (Kad šipak cvate)
    Uravnotežena je zasijanost simbola a odanosti pjesnikinje svom gradu koji joj je nepresušni izvor nadahnuća. Nije uvijek lako odgonetavaje znakovlja; ove pjesme ne oslmjaju se a potpunosti na poznatost iako je zauvijek očarana zavičajem, djetinjstvom, "u zemlji rodenoj" utabanala "stazu u kamenu", te
        iz njedara grlica ljubavi
        izletjela
da bi zatim tugovala "za svojim Kamenom". Svaki grafostilem dokaz je brižna traženja a nepreglednosti mogućega.
    Nerijetka tematika, ali nesvagdašnji način sječanja, upravo ono što pjesnika čini pjesnikom, neobičnim, začuđujućim. " Uberi procvale uspomene" poantira u pjesmi Hoćeš li ti.
    Zaposjednute duše gledanjem a zavičaj kao znakovitost prostranstava ljudskih duša, pronalazi što se drugdje ne pronalazi. Neprekidno dokazuje da je mogao tako pjevati samo netko tko istočni iz kršna zavičaja.
    Ritam potiče pitanja o razlikovnosti i načinu prelaska proze u stih:
        tiho da ne povrijedim njene treperave misli
            (Blago mi nebo daleko ...)
    Rijetkom se riječju zaokuplja neprekidno. Gotovo svaka pjesma obilježena je neobičnom tvorenicom ili več dugo zaboravljenom zastarjelicom. Nerijetko su a službi ostvarbe ritmičko smisla uz potporu upravo odgonetnutim unutarnjim silnicam
    U nastojanju stvaranja svoje Pjesme katkada postane žrtvom jakih želja. U zanosu ponestane snage pa okrijepi poetsku izjavu samo dobrom željom... Razgovijetno je komu upućuje pjesmu: svima, ne samo onima, koji vole Mostar, nego čovjeku, opčenito, svima koji imaju srca. Mostar je ovdje svaki grad nečije mladosti.
    Oslobađa osjetila pa a zanosu vidi što se drugdje vidjeti ne može nastoječi sugerirati kako je njezina pjesma prožeta iskonskom ljudskošču:
        Na prstima hodim
        kroz vrt
        usnulih snova
        djetinjstva svoga
        da ih sve od jednom
        ne izbudim
            (Nu prstima hodim)
    Upravo je sve izbudila i stvorila jedan koloplet igre misli i osječaja, ne skrivajuči tko zaslužuje više pobjedu. Njezine su pjesme pune mladalačkoga čudenja, ali njezina motrišta jasno je da pripadaju osobi s bogatim životnim iskustvom. Čuva se banalnosti, ali bez njih i ne može ovakvo pjevanje.
    Voljela bi se naći u "lancima behara" (Ja, robinja Mostara). Ne ostaje na viđenom a dragim trenutcima protekle mladosti; nastavlja a ustrajnosti promatranja sadašnjosti, premda najljepše nalazi a onome što je bilo. Nije ih malo kojima če se učiniti nostalgija uobičajenim pesimizmom jasnih godina, ali u ovim je pjesmama poprilično čvrstine a otvaranju vrata budučnosti pa i unatoč željama djelomična ponavljanja prošlosti.
    Moj Mostar ljubavi moja knjiga s vokativom koji je pri-hvatljiv samo a pjesničkom tekstu zasigurno neče ostati nezamiječena. Zasigurno če donositi ugodu čitanja pjesama, a to je več dostatno.

Vlado Pandžić

SVETLOBA IN KOPRENASTA ŽALOST

    Mila Vlašič je za simbol, ki predstavlja celoto njenega do-življanja Mostarja in Hercegovine, izbrala "šipak", granatno jabolko. Le redko je kakšen plod tako samosvoj in nenavaden - sredi ogolelih vej se blešči skoraj pravljično, njegove koščice pa so kakor lirični drobci in če jih jemo, jih moramo luščiti iz plodu s posebno pozornostjo, nikakor ne kakor pri drugih plodovih, ki so nam dani v hiter in neposreden užitek. Ni ga avtorica poimenovala zaman "prpošni cvijet", saj je muhavost ena od konstituant lirike. Tako smo naenkrat v samem jedru poezije, ki nam jo v četrtih Šeherezadejah pod naslovom "Moj Mostar, ljubavi moja" ponuja Mila Vlašič. Ne moremo je dojemati zunaj poti, ki jo je zastavila v prejšnjih zbirkah, zlasti ker sama ponuja tak sklep. Nekatere pesmi so namreč vezni členi med zbirkami (na primer "Na rukama me u grad donijeli", "Dah života zemlje Hercegovine ja sam") in se pojavljajo kot ključ ali skriti načrt njenega celotnega pesniškega opusa. Zlasti poudarjam fascinacijo z otroštvom, kjer Spomin postaja Poezija ("HOČEŠLI TI //ljubitelju moje pjesme/i kada mene ne bude više / pronači Livadu moga djetinjstva / ... Uberi procvale Uspomene"). V njem se rastje in človek zlijeta v en svet, v Livado, ki se spreminja v skrivnost in modrost hkrati ("Znaš li ti / mudrost puts kojemu kYečem /...pred tobom su state / duge i tajnovite" - Kad izađoh iz Livade moga djetinjstva). Vsa to fascinacija, razsutost v svet je ljubezen, s katero je stvarstvo povezano in stoji v Začetku, božanska, čista, neposredna, kot lepota, vseobsežna in nedolžna. Otroštvo tukaj pomeni nepo-sredno dojetje Sveta, je svetloba neba, božanska lastnost večnega začetka, pomlajevanja ("U igrama pomlađivanja / sva svjetla nebeska/u meni se stopiše" - Zazujaše pčele po cvjetnom drveču) in enotnosti. Obilje svetlobnih motivov (od Sonca, Meseca, zvezd, odsevanja), barv in kontrastov, ki prihaja od čarobnih vrat ("Mostar/moj grad/ima čarobnu/kapiju (čim je otvoriš/obasja to/svjetlost/i uđeš/u vječitu/igru Sunca/Mjeseca i zanosa/Neretve" -Mostar). Čeprav lirična bolečina kar curlja v tem sprehodu skozi vrt in - spomnimo se plodu granatnega jabolka-razdrobljenosti ("Na prstima hodim/kroz vrt/usnulih snova / djetinjstva svoga // da ih sve odjednom / ne izbudim" - Na prstima hodim), ker se je zgodilo nekaj usodnega (Mesec je zgubil zvezde), govori iz otroštva neka mitična pomirjenost, usodnost, v kateri ljudje živijo v soglasju z zvezdami ("MOJ OTAC // nije izorao njive / primio poruku / svoga sazviježđa // da ode ugrad").
    V številnih pesmih je belost prevladujoča oznaka ("Ja pod Bijelim brijegom // a haljini bijeloj // s bijelim mašnama / na pletenicama // a sebi sa cvijetom bijelim" - Pod Bijelim brijegom). Gre za simbolni prevrat- belina prvotnega doživljanja kot veselost, lahkota, smiselnost, postaja simbolni, sanjski ekvivalent žalosti. To v pesniškem besedilu ustvarja dvoslojnost, ki sem jo omenil že v zbirki Usred jarka sunca, doživljanja in podoživljanja, otroški nedolžnosti in modrosti. Spomin postaja medij žalosti. Uresničitev tiste začetne brezkončne in iz svetlobe izhajajoče ljubezni je vseobsegajoča žalost, ki je prav tako lahkotna in gibka. Celotno zbirko lahko interpretiramo kot svetlo, že kar idilično podobo, a tudi kot koprenasto žalost, ki izhaja iz te iste svetlobe. Le v redkih besedilih najdemo motiv, ki bi opravičeval stvarnost to žalosti v ciklu Na livadi moga djetinjstva v pesmi Jedno ime zapisah zgolj zaslutimo ljubezenski motiv, v naslednji, Danas sam poslije kiše, pa gre za botj očitnega. Gre bolj za melanholično držo, ki je po izvoru morda ljubezenska, a bolj kot izguba otroštva, deklištva, kot odraslost. Kot Čas.
    Časnost je poudarjena ob koncu zbirke. Mostar in Herce-govina postajata predmet stvarnejšega hrepenenja, kot je s svetlobo presijano otroštvo. Vplete se želja po domačem kraju, iz katerega je "pobegnila", kot pravi sama. Himnična pesem Dah života zemlje Hercegovine ja sam se izteče v grenki izpovedi Neretve (Ispovijed Neretve), kjer je motiv vojna: V Zlemčasu (Zlovrijeme) postaja Neretva simbol svobode ("Slobodna sam / i ne mogu bita / zarobljenica." - Ispovijed Neretve). Prav v tem delu se simboli Hercegovine začenjajo prepletati s simboli Slovenije (Triglav, Soča), dokler na koncu ne preide v pesmi, nastale v slovenščini. Njihova vloga je ob tem, da izkazuje dvojezičnost Mile Vlašič, tudi v distanci do besednega "materiala". Vse, tudi najbolj emotivno motiviran izbor besed, namreč postaja pesniško besedilo.
Pri Mojem Mostarju, ljubezni moji igra kompozicija zbirke pomembno vlogo, morda pomembnejšo kot pri prejšnjih. Izteče se namreč v ciklu Volim da mi lahkor kose mrsi in v minimalističnih besedilih, v katere se vrača Mesec s svojo zastrto simboliko, tišina, ki poje stihe, in pa dih, ki se vzpenja vse do Mesečevega objema. Zaslutimo obzorje Šeherezadej, zaokroženega sveta Spominjanja.

Marjan Pungartnik

*   *   *

Mila Vlašič (18. 9. 1928, Soviči - Grude, Mostar). U Mostaru je završila osnovnu školu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu, u Sarajevu Višu pedagošku, a u Ljubljani Filozofski fakultet (slavistika i romanistika). Na Pedagoškoj akademiji u Ljubljani radila je kao viša predavačica, metodičarka. Danas je samostalna i neovisna umjetnica. Piše na hrvatskom jeziku s hercegovskim posebnostima i na slovenskom.

Mila Vlašič (18. 9. 1928, Soviči - Grude, Mostar) . V Mostarju je končala osnovno šolo, nižjo gimnazijo in učiteljišče, v Sarajevu Višjo pedagoško in v Ljubljani Filozofsko fakulteto (slavistika in romanistika). Na Pedagoški akademiji v Ljubljani je delala kot višja predavateljica, metodik. Danes je samostojna in neodvisna umetnica. Piše v hrvaščini s hercegovskimi posebnostmi in v slovenščini.

Objavljene zbirke poezije:

UČINILO MI SE, DA SU ZVIJEZDE - Zazdelo se mi je, da so zvezde - (Klub pisaca "Abraševič", Mostar,1969)
UN SOFFIO DELLA TERRA DI ERZEGOVINA - Dah zemlje Hercegovine (Coop-ed "Le Sfinge", Neapelj,1983)
PESMI ZA PRIJATELJE - TEČEM S SRCEM NERETVE IN SOČE (samozaložba, Jesenice,1986)
NA RUKAMA ME U GRAD DONIJELI - Na rokah so me v mesto prinesli - ( Zbirka "Egzil ABC", Ljubljana,1994)
KO JE ZEMLJA DAROVE DELILA - Dr. Francetu Prešernu z ljubeznijo - Kada je zemlja darove dijelila - Dr. Francetu Prešernu z ljubeznijo (ZKO Maribor, "Mariborska literarna družba", Maribor,1996)
CIJELI VIJEK TIHE ČEŽNJE - Za življenje tihega hrepenenja -(Smart/Mariborska literarna družba, Maribor,1997)
USRED JARKA SUNCA - Sredi jarkega sonca (Mariborska literarna družba, Maribor 1999)
MOJ MOSTAR, LJUBAVI MOJA - Moj Mostar, ljubezen moja (Mariborska literarna družba, Maribor 1999)
(Objavila je i nekoliko djela s pedagoškog područja.
Objavila je tudi nekaj del s pedagoškega področja. )

*   *   *

    Vsa ta fascinacija, razsutost v svet je ljubezen, s kateroje stvarstvo povezano in stoji v Začetku, božanska, čista, neposredna, kot lepota, vseobsežna in nedolžna.

Marjan Pungartnik

*   *   *

    Uravnotežena je zasijanost simbola a odanosti pjesnikinje svom gradu koji joj je nepresušni izvor nadahnuča. Nije uvijek lako odgonetavanje znakovlja; ove pjesme ne oslanjaju se a potpunosti na poznatost iako je zauvijek očarana zavičajem, djetinjstvom, "u zemlji rođenoj" utabanala "stazu a kamenu", te
        iz njedara grlica ljubavi
        izletjela
    da bi zatim tugovala "za svojim Kamenom". Svaki grafostilem dokaz je brižna traženja a nepreglednosti mogućega.

dr. Vlado Pandžič

*   *   *

    Mila svoje ruke, svoje lice, cijelo svoje biče sa svojim pjesmama okreče suncu, njegovoj jarkosti koja nije kazna več je dar svakom onom koji voli svjetlost. Upravo s tih razloga i jesu njezina Hercegovina, njezin Mostar i sunce središnji simboli njezinih pjesama, a njezino djetinjstvo neiscrpna škrinja s tajnama i mudrostima koje nas neumorno prate.

Krešimir Šego

*   *   *

KAZALO

KAD ŠIPAK CVATE

I. U MENI SU TISUČE CAROLIJA
    Pupoljak ruže
    UZ PUTOVE PRAŠNE
    OKRUNJENA VIJENCEM KRASULJAKA
    HOČEŠ LI TI
    KAD IZADOH IZ LIVADE MOGA DJETINJSTVA 
    U MENI SU TISUČE ČAROLIJA 
    GRGOLJAVA RIJEKA PJEVA BRZICOM
    ZAZUJAŠE PČELE PO CVJETNOM DRVEČU
    MJESEC SE IZ SNA BUDI
    OSTAVLJAH USPOMENE
    ŠTO ČEŠ SA MNOM MOJE VRIJEME

II. NA PRSTIMA HODIM
    Mjesec san sniva
    NA PRSTIMA HODIM 
    NA RUKAMA ME U GRAD DONIJELI 
    U MOSTARU 
    MOSTAR
    MOJA MAJKA
    MOJ OTAC 
    KAD IMAH PLETENICE 
    ZAČUDENA 
    NIKAKO SE NE MOGU NAČUDITI 
    JA, ROBINJA MOSTARA 

III. NA LIVADI MOGA DJETINJSTVA
    Bijela ruža
    NA LIVADI MOGA DJETINJSTVA 37 POD BIJELIM BRIJEGOM
    JUTROM KAD U ŠKOLU TRČAH RAZIGRANA 
    JEDNO IME ZAPISAH 
    DANAS SAM POSLIJE KIŠE 
    MJESEC, ZVIJEZDE I JA 
    PRVA LJUBAV 
    PROLJEČE II 
    TEK OLISTALA TREŠNJA SJEČA ME NA
    DJETINJSTVO 
    NE ZNAM DA LI JE JOŠ NETKO PRIMIJETIO

IV. NIŠTA VISE NE MOGU ZAVOLJETI
    Sve do zvijezda
    NIŠTA VIŠE NE MOGU ZAVOLJETI 
    ZA MENE MOJA RIJEKA NERETVA 
    AKORDI S NERETVE 
    CRVENE OGRLICE 
    PIJANIM SRCEM TEČE VRIJEME KROZ KLISURE 
    PIJEM LJUBAV ZEMLJE SVOJE 
    MIRISOM DUHANA 
    UČAS 
    DOIC JE KAMEN KLASAO U MOME KRAJU 
    UTEKOH IZ HERCEGOVINE 
    STASALA S KAMENOM 
    U ZEMLJI RODENOJ 
    DAH ŽIVOTA ZEMLJE HERCEGOVINE JA SAM

V. ISPOVIJED NERETVE
    Čeka žitni klas
    ISPOVIJED ZLOKOBNA VREMENA 
    ISPOVIJED NERETVE 
    SJECANJE NA RAT 
    MOLITVA ZA NAŠE VRIJEME 
    ISTOČILA SAM U NERETVU SVE SVOJE SUZE 
    JA, MOSTARSKI MOST

VI. GOSTUJOČE PESMI
   
Žareči plamen
    MOSTARSKA OPOROKA
    SOČA IN NERETVA
    NOSIM PRAVLJICE
    PRELEPA SLOVENIJA

VII. VOLIM DA MI LAHOR KOSE MRSI
   
Neki topli dah
   
VOLIM DA MI LAHOR KOSE MRSI
    JA STABALCE VIŠNJINO
    IMALA SAM LIJEPE I VELIKE OČI
    MJESEČINA U MOJOJ KOSI
    PRESVUKLA SAM STRAH I NEMIR
    ODNESITE GRLICE SVE ZORE
    ODJEVENA U DAH
    DALEKA PUTANJA

    Mila Vlašić: MOJI DRAGI ČITATELJI
    Vlado Pandžić: NADAHNUĆA PRVIH VIDIKA
    Marjan Pungartnik: SVETLOBA IN KOPRENASTA ŽALOST