Mila Vlašić

CIJELI VIJEK
TIHE ČEŽNJE

ŠEHEREZADEJE 2

OGLEJ 3

Urednik : Marjan Pungartnik

Založba: Smart

Maribor 1997

    Pjesništvo je Mile Vlašić neprijeporna cjelina, jedinstvo. Ima svoje stalno nadahnuće i tematiku, ali i svoj oblik te uključeno očekivanje istih recipijenata: nesklonih pronicanju misli, zadovoljnih u vrućici suočenja s jakim osjećajima. Uporno pjevajući svoju pjesmu, ona hvali izdašnost izvora motiva tamo gdje ih je u obilju već nalazila. Odlazak iz rodnog mjesta, zatim iz grada svojih prvih koraka, iz zavičaja, predočuje se najpresudnijom odlukom, neprestanim razlogom za nadu u povratak kako bi bila što sudbinom joj je određeno:

Odakle sam
Otišla
Da postanem
Zemlja svoja

                (Omamljivo je
                kada se vraćam na Kamen)

dr. Vlado Pandžić

    Delček skrivnosti je tudi mitotvorna podvojitev v besedi Vlašići. Je rodbinsko ime, a tudi ime ozvezdja  Gostosevcev. S to podvojitvijo dobimo podobo s številnimi razsežnostmi: zgoraj - spodaj, nebeško - zemeljsko, večno - minljivo, izpolnjeno - neizpolnjeno... Razsežnosti hrepenenja. Razdvojeno se vrača v eno.
    Hrepenenje je - napotenost. Pot je skrivnost.

Marjan Pungartnik

        Sveta si, zemlja, in blagor mu, komur plodiš.

                                                Oton Župančič

JA TVOJA OD PRVIH
POSLJEDNJA ŠEHEREZADA

Iz deset stotina i jedne noći
S Krša našega

Tvoja sunčevina
Iz deset stotina i jedne noći
S Krša našega

Tajom tvoja Penelopa
Iz stotina stotina i jedne noći
S Krša našega

Stihana noć se uspavala u mom snu

Sačuvaj tajnu moju

Prije nego što usnem
Ljubav mi je tvoja potrebna

Zemljo rođena

KRŠU DRAGI

Starodrevne proročice me uče
I spremaju za ljubav neku

K tebi sam se uputila
Da osluhnem glas
Tvoga beskraja

Da potpiriš iskru zapretanu
U korijenu


NEZNANIM PUTEM
ĆU SE UPUTITI

U zoru

S jedinom suzom
U oku

Ma nikoga se neću
Osvrtati

Koračat ću pažljivo
Da ne povrijedim
Sočnu kupinu s naših Gora

Vijuge ću rijeka prekoračiti
Da ne zgazim cvijeće
Plavo i žuto što rudi

Šaptat ću ti riječi
Da te volim

Ja tvoja od prvih
Posljednja Šeherezada


GLAS BESKRAJA MI REČE

-Prima te Zemlja tvoja -
Dođoh u Zemlju Sunca
Da mi iščita misli

Poljubih skute Grude rođene

U Zemlji svojoj
Zaželjeh postati miljenica
Miljenica posljednja
U posljednje doba

- Odavno je svima sreća
I sve drugo razdano -

Nastavlja glas beskraja

- Sudba je tvoja
Sreća u ćežnji -


DAN SE POČEO KLONUTI

Poljanica u mome kraju

U Šumi Muši moje djedovine
Nekoliko stotina
I sedam hrastovih stabala
Naučiše me govore
Ptica moga kraja

Herceg Bjeli Kamen me obdari
Posebnim čarom

I tu tajnu svoga Kamena
Neću povjeriti nikome

Sve čarolije od njega izučih


NEKE OD DESET STOTINA
I JEDNE NOĆI

Neproziran tajni glas
Mojih predaka mi se javio

Ja tajnovit život
I čarovite oči od njih stekoh

Pusti me u kopreni
Neopaženu

Nek mi srce vlada

Nek ne stigne um do mene

Ja sramežljiva tvoja
Što skrivam omamljiv pogled

Urokljive zle oči

Mogle bi mi nauditi


TRČAH BOSA VRELIM
DJETINJSTVOM

Deset stotina i jednu stopu
Kamenu ostavih

Ja treptava tvoja
Ja čeznutljiva tvoja

U okovima


MENE
DAH TVOJ
KRŠU DRAGI

Sva nebeska blaga
Oplodila

Ja sunčeva zraka tvoja
Ja biljka tvoja

Ljubavi mi samo daj
Nikada ljepša biti neću

Ja s Krša našega
Pšenica nepožeta


NEIMAR GORA ZAPISA

Da će još ovoga proljeća
Od silne čežnje neke
Izniknuti još sedam gora
Na Brdu kršovitom

Mudre vile rekoše

- Sve je drugo varljivo
samo je čežnja zemljiva

Nek izrastu gore -

Iz deset stotina
I jedne čežnje
Sedam gora izrastoše

Sedam novih gora
Kraljevina moja


SEDAM PLUGOVA PLUŽU
GORE MOJE

Sedam plugova sedmojače Gore moje

U beskorisne oranice tankih brazda
Sijem zrnce ljubavi

Ogranuše zore daleke
Zapljusnu Sunce visoko

Otraviše se nizbrdice
Bajke iz Krša iznikoše

Po kršu nanizane
Ko svjetlucave ogrlice

Sami blagoslovi


BLAGOSLOVI SAMI

Prosu se
Po Gorama mojim

Titre želje
Dobrodošlice
Treptava srca

Bajke začarane
Na krilama Noćnika
Uzduž mojih Gora

Na krilima Danika
Poprijek mojih Gora

U kljunu grlice
Iz mojih njedara
Dopiru glasovi do Sunca

S Krša našega


KRALJEVINA SEDAM GORA

Nostalgija moja

U mojim snovima
Tišina behara

U osvit
Kiše bosonoge slaze

Jutrom
Ljut korov
Crvenica plodna
Postaje

U obdanici
Sunčevi zraci
Po obroncima

Zrnaju


OBLAK KIŠNI OROSI
SEDAM GORA

Proklijaše moje bajke

Poljubih ispred sebe
Zemlju željenu

Iz starostavna korijena
U grmlju se šipak kruni

Cvijet mi se nasmiješi

Postadoh subjesednica njegova
Za sva vremena

Svanulo je prije zore


VIŠE OD POLOVINE
PRETKRAJ STOLJEĆA

Probudi me
Mjesečeva svjetlost

U ponoć
S proljeća

Za vrijeme čežnje

Poput žiže

Kradom mi uze misli

Pramen


NEKOGA RAZIGRANA LJETA

Sreću po meni prosu Kairos
U Zemlji mojih pradjedova

Šapnu mi u letu

Samo sam ja to ćula

- Znaš

Ono nedjeljno jutro
Kada smo te na svijet

Primili

Proročnice te nisu htjele
Ispustiti

Iz ruku -


PROROKOVALE TI PROROČICE

Nosiš od rođenja
Znarnenja proroštva

Dok Neretva teče
Dok se Behar
Vragolan poigrava
Ti ćeš poći
I koračati dugo

Sama samcita
Sa zlaćanom čežnjom
Za čežnjivim zracima

U pohode

Suncu ususret -


POZVALA ME
ZEMLJA MOJA

da u njezinu
krilu dosanjam
sva proljeća.


KAMENITO PUTIŠTE

me dovede
do bujne čežnje.
Obećah se
Zemlji svojoj.


NA SUNČEV ZOV

Tu kamenovi
širom se otvoriše
Zore sinuše


MOSTOVI

Rajski mostovi
skoro se izpružiše
da me zagrle


OSTANI MI U NJEDRIMA

neuhvatljiva tajno


OMAMLJIVO JE
KADA SE VRAĆAM
NA KAMEN

Odakle sam
Otišla
Da postanem
Zemlja svoja


IZGUBLJENA

a znala sam čekati sunce
kada izdaleka dolazi


SVILE MISLI

sebi meko gnjezdo

sve kad bih htjele
ne mogu iz njega odprhnuti

začarani svi puti


PO DALEKOJ STAZI

snova koračam

hoću li stići
do ceste radosti


U TIHO GNJEZDO
SAPLIĆEM
SVE SNOVE

da se moje čežnje
već jednom odmore


KOLIJEVCI VREMENA

nikada zaustavljenoj
rekoh - neka rad mene
uspori svoj hod -


GOSTUJOČE PESMICE

HLADNO JE NOCOJ

na mesečini.
- ali bom
srečala zarjo?

Z višave
gledajo zvezde
na majski dan.

Nov cvet se rodi.


TKEM PREPROGO

Sanje tkem in tkem
vanje vpletam želje,
blage sončne barve.
Tkem jih,
frfotave misli svoje.


ZAPLETLA SE MI JE MLADOST

v dež,
v veter,
v vihar.

In tako me je pustila samo
na začetku poti
v objemu z molkom.


ZAUSTAVILA SEM

tavanje misli
in ostala
sama s seboj.


SLUTIM

da ću začarati
cijeli vijek tihe čežnje

Vlado Pandžić

SREĆA U ČEŽNJI

   Gotovo su protekla tri desetljeća otkada je čitateljstvo susrelo prvi put u posebnoj knjizi (Ućinilo mi se da su zvijezde, Mostar, 1969) pjesme Mile Vlašić. Napisano je nekoliko kratkih ocjena te knjige i izrečene su očekivanja novih stihova koji isto tako neće ostavljati ravnodušnim moguće čitatelje. Najavila je simbolično tada najdraže tematske okvire. Posvjedočila je i zabrinutost za čovjeka, ljudsku riječ; promicala napajanje na starim izvorima za nove snove i uzlete.
    Stvarala je, ipak, postrance od hrvatskog čitateljstva. Potiho je pridonosila hrvatskoj književnosti, a zatim i slovenskoj, ali književna joj kritika nije u međuvremenu ni približno uzvraćala, a ona je pjevala kako je već bila zapjevala. Više se čulo za pjesnikinju Milu Vlašić u Hrvatskoj kad su joj hrvatske pjesme prevedene na talijanski i slovenski jezik. Hrvatica, rodom iz Hercegovine, prepoznata je kao zanimljiva pjesnikinja ponajprije u Sloveniji i Italiji. Knjiga Un soffio della terra di Erzegovina (Dah života zemlje Hercegovine) pojavila se u Napulju, 1982. Pet godina poslije okušava se u slovenskom jeziku te tiska treću knjigu Pesmi za prijatelje (Pjesme za prijatelje), Jesenice, 1986. Olako je dokazala da istinski pjesnici prelaze (državne i jezične) granice. Vjerna svojim tematskim polazištima objavljuje četvrtu knjigu (drugu na hrvatskom jeziku, uz nekoliko pjesama na slovenskom jeziku): Na rukama me u grad donijeli, Ljubljana, 1994. Tridesetak je pjesama u toj maloj knjižici, male naklade, u mučnom ratnom razdoblju te ostaje gotovo nezamijećena u rodnoj Hercegovini i Hrvatskoj. Napokon, peta knjiga Ko je zemlja darove delila (Kad je zemlja darove dijelila), Maribor, 1996, posvećena je ponajvećem slovenskom pjesniku Francetu Prešernu (“z ljubeznijo”).
    Hrvatska pjesnikinja, ali u posljednjih petnaestak godina i slovenska (u Sloveniji gotovo četiri desetljeća, dugogodišnja istaknuta predavačica i metodičarka hrvatskoga jezika), bivala je nedostatno prepoznata, ali iskreno se možemo nadati da će se (ova) njezina knjiga Cijeli vijek tihe čežnje najvjerojatnije s više sreće naći u rukama hrvatskih čitatelja i kritičara.
    I u ovoj najnovijoj knjizi prepoznaju se brzo pjesnički zanosi mladosti, ali i sigurnosti zrela pjevanja, razgovjetnosti sadašnjosti, neizbježiva zbilja sa starim i mogućim svezama. Nije ni pokušala tražiti nova nadahnuća u nejasnoćama i nepoznanicama; ostala je vjerna sama sebi, “Šeherezada”, kada joj je već tu ulogu sudbina namijenila, u nastojanju ostvarbe nada novim izazovima, produženjima znatiželje i umilostivljenju znatiželjnika odgodama odgovora na vječna pitanja, na koja pjesnici niti mogu niti su dužni davati odgovore.
    Prepuštena svojoj pjesmi, u svojim tematskim okvirima, zapjevala je glasnije i jasnije, nego što je ikada pjevala. U sličicama zavičajnog krajolika smjestila bi naintimnije svoje osjećaje, pripisala bi ih potrebi svakog čovjeka. Pomirena sa sudbinom - u pjesmi je želi priznati, ustoličiti, te poistovjetiti se s drugima:

    Sreća ne može bez snova, čežnje, boli. Osjećaji će, kao i u prvim njezinim pjesmama, nadjačavati misaonost. Srce vlada, a racionalno može ostati daleko:

        Nek mi srce v/ada

        Nek ne stigne um do mene
            (Neke od deset stotina
            i jedne noći)

    Pjesništvo je Mile Vlašic neprijeporna cjelina, jedinstvo. Ima svoje stalno nadahnuće i tematiku, ali i svoj oblik te uključeno očekivanje istih recipijenata: nesklonih pronicanju misli, zadovoljnih u vrućici suočenja s jakim osjećajima. Uporno pjevajući svoju pjesmu, ona hvali izdašnost izvora motiva tamo gdje ih je u obilju već nalazila. Odlazak iz rodnog mjesta, zatim iz grada svojih prvih koraka, iz zavičaja, predočuje se najpresudnijom odlukom, neprestanim razlogom za nadu u povratak kako bi bila što sudbinom joj je određeno:

    Asocijativnosti nastoji razdužiti i proširiti putove u nedogled, vjerujući u osjećaje nestiješnjene međama, sa sigurnošću da pjesma nije razgrtanje neprohoda misli, nego pjev o čovjeku u čežnji, o sreći u čežnji. U sućutnom je traženju utjehe za svakog tko je ostao bez zavičaja, bez sebe. Nadahnuta svojom Hercegovinom probrala bi ono što je moglo učiniti sretnom. Sudbina nije uglavnom u suglasju sa željama. Zaboljelo ju je neprebolno kad Mostar joj je postao stjecište paklenih munja. Plačući nad njim, plače nad sobom. Ne miri se s boli gubitka svakdašnje ljepote. Nesretna je u spoznaji postojanja životnih zagonetaka.
    Hercegovina je temeljni izazov njezina pjesničkog stvaranja. Očarana djetinjstvom, na krilima svoga zanosa, katkada šimićevski gleda na zavičaj kao simbolično ime prostranstvima ljudskih duša. Nalazi u njemu boje kojih nema nigdje, “sunčevinu” koje nema drugdje; niti žari niti svijetli niti miluje kao tamo odakle je ona istočnila. Ne zadržava se sarno na viđenom u posrećenom trenutku vječnosti; upinje se u gledanju dalje, u sadašnjosti i budućnosti, u vremenskoj i prostornoj neomeđenosti. Vidi sitnice, najneznatnije nijanse boja, i silnice gradbe velikoga svijeta u kojem sudjeluju mali ljudi i stvarčice, pojedinosti. Zasigurno će biti i recipijenata koji će imenovati ustreptalosti srca ispred hercegovačkog krajolika uzorcima prečesto rabljenih starih divljenja. Neprijeporno jest: njezina lirska duša sljednica je onih koji su u zanosu željeli kleknuti i ljubiti zavičajno tlo.
    Usmjeruje pozornost mnoštvu motiva. Gradi krhke ljestvice znakovitih poveznica. U neprekidnoj sjeti ulije riječima neusporedive vedrine kojom je napojila oči u ranoj mladosti. Iz umornih udova odagnala bi umor zapjenjenom vodom ispod plavetne vječnosti. Iz stiha u stih slikom i zvučanjem pokazala bi daleka viđenja. Sva su osjetila u svojoj ulozi. Prolaze razna vremena, povijest u svojoj šarolikosti i rastrzanosti, pojedinac kao središte i upijalište, nemoćnik da bi iznevjerio sebe, golodušna, puna čežnja za nedohvatima.
    Načela gradbe knjige i pojedinačnih pjesama nisu sva iz ovoga (20.) stoljeća. Sloboda je čime se voli ponositi, pa je ima i u grafičkom izgledu njezinih pjesama. Šimićevsko joj je pri srcu: “treptanje u svijetu”. Istočnio joj se i japanski haiku. Stvorila je unutarnji red, redoslijed pjesama. Promišljeno: svaka ima svoje mjesto. Redoslijed po okrupnjenosti, čuđenju očiju.
    Nalaze se u njezinim pjesmama čvrste slike strpljivih predočivanja zbilje, izdvojene pojedinosti uglavnom skladna zvučanja. Dubina osjećaja opravdava sliku. Nađe se blještavila za oči, krvi za srce. Usporeno nizanje slika jasna je odrednica ovoga pjesništva. Ne štedi se na vremenu za ostvarivanje predodžaba. Monotonija se ublažuje vađenjem iz pričuvene svježnosnih postupaka: u veliku sliku uključuju se sitne digresije. Prizivaju u razmišljanje uloge pripovjednih zastoja u usmenim baladama rodnoga kraja. “Proklijaše moje bajke”, kaže u pjesmi Oblak kišni orosi sedam gora, ali zakraljičila ih je u svojim stihovima -zajedno s legendama, predajama i mitovima. Povijest joj se pričinja nedugovječnom; sve je blizu, ma koliko se činilo dalekim.
    Ne štedi pjesnikinja u predstavljanju životnih motrišta. Dokazuje neprestance izražajne sklonosti i želju da njezine riječi prigrle čitatelja. Obećaje mu katkad blagu, savjetodavnu poruku. Češće, vrlo često, otvoreno mu objavljuje da će ostati bez mnogih odgovora jer nema odgovora na svako pitanje, a i zašto se ne bi u životu ostalo s pitanjima. Samo nikada ne treba ostati bez osjećaja jer je to preduvjet opstanka čovjeka. Odatle i nenametljiva etičnost njenih pjesama. Prepoznatljivo ćudoređe koje ne pita zašto bi nešto moralo biti tako, nego priznaje da je tako i treba biti tako kad je već “tako”. Očituje se i u svenazočnoj brizi za poantu koja bi trebala neizostavno odjeknuti, ali oterećena jake misli. Nije to bio dostatan razlog za potpuni zaborav narodnih mudroslovica. Nađe ih se u pjesmama, navlasito kao svjedokinja upornih nastojanja ostvarbe jezgrovita izraza u neštedljivosti ojačavanja osjećajnosti i zanijetosti promicateljice i blage proročice ljudske dobrote. Njezina je pjesma nerijetko bajka u natuknicama, a u bajci ne bi tražila moć, nego utjehu, bez obzira koliko bila poticateljica dvojba i slutnja.
    U nekim pjesmama sažima alegoriju. Ubrzava i krati riječi. Klikće i pita. Uživa u promjeni brzine govora. Stanka joj je siguran stilski postupak; rečenični naglasci pomno su razmješteni. Gradi metafore u grču zamjenjivanja onih koje je vjerojatno zamišljala tipičnima. Postigla je značajan stupanj slikovitosti unatoč malom izboru stilskih predstava. Među njima je i svrhovit pravopisni otklon. Veliko slovo joj služi za pisanje velikih značenja:

    Iznenadnim obratima postiže učinak povećanja pozornosti. Na dobro dođu ovim pjesmama kada ih počne obuzimati pripovjedni ton. Najbolji im je melem razbudni ritam naglo dinamiziranom rečenicom, lomom stihova, porosivanjem svježim sličicama, zasijanošću zavičajnih, dijalektalnih riječi i zastarjelica. Iznenade i začude; stvore dvojbu i zapitanost kao dobru osnažnicu ovog pjevanja. Ima stihova koji teku mirno, ali u nutrini im je vatra:

        Da potpiriš iskru zapretanu
        U korijenu
             (Kršu dragi)

    Mirnu intonaciju voli zamijeniti pjenušavim slapom trpkih, neočekivanih izričaja, kao što Neretva časti svoje obale jakim zapljuskivanjem. Znakovljem preslikava govor: dizanje i spuštanje tona, naglasak i brzina govora:

        Mudre vile rekoše

        -Sve je drugo varljivo -
        Samo je čežnja zemljiva
            Neimar gora zapisa

    Svenazočna je njezina zadivljenost nasljedstvom dragog jezika. Pjevanje je oslobođeno nasrtljive ironije, oplemenjeno dobrom voljom, zaodjenuto poprilično elegantnim stilom, prikladnim intimnom pjesništvu, tihoj opomeni čovjeka da je najbolje za “neuhvatljivu tajnu” da ostane u njedrima (Ostani mi u njedrima).
   Ponuđen je u ovoj knjizi nevelik broj pjesama, ali i potaknuta želja za više ovakvih pjesama. Za čitateljstvo su koje još uvijek u pjesmi traži jake osjećaje, riječi nositeljice dragih značenja. Zasigurno neće se čitati bez zanimanja i sjete, niti bez čežnje. Pjesnikinja Mila Vlašić ponovno dokazuje pjesničku osobnost. I upornost... Prepuštamo knjigu čitateljstvu; za osjetilnu raščlambu odlazišta i dolazišta, odlazaka i povrataka.

Marjan Pungartnik

VSA GIBALA ŽIVLJENJA SO SE SKRILA V HREPENENJE

    Na žalost poezija Mile Vlašić ni zadosti znana širši javnosti, čeprav zaradi svoje bilingvalnosti, saj piše poezijo v hrvaščini in v slovenščini, kar izziva pozornost. Njene zbirke so tako skrbno odmerjene količine skrivnosti, skoraj s homeopatsko vero, da je drobno najmočnejše.
    Drugi krog poezije Mile Vlašić, s katerim sem se soočil kot urednik, vnaša v njen pesniški opus zanimivo povezavo -pravljični motiv, okvir iz Tisoč in ene noči (deset stotina i jedne, kakor pravi v ponavljajočem se motivu pesnica), naziv Šeherezadeje. Okvir se sicer naslanja na besedno in motivno gradivo pričujočih pesmi, a najbrž gre za veliko več -za pesničino prevrednotenje lastnega dela (vnazaj in zanaprej). Vpeljuje prvino načrta, intonacije, konteksta.
    Spet gre le za manjši krog pesmi, skrbno urejene v zbirko CI]ELI Vl]EK TIHE ČEŽNJE. Vabijo: Prisluhni glasu, pospremi ga z interpretacijo za trenutek ali dva! Doumi ga! Okvir Šeherezadej namreč narekuje prav to - poslušanje. Gibalo je Glas.

***

    Podoba rodnega kraja, kakršna nastaja v otroških očeh, veže nase neskončno vrsto doživetij, ki so odkrivanje Sveta, njegovo nastajanje, vstajanje, vtiskovanje v stavbo Jaza. Kaotična sinestetičnost. Skozi prizmo (ali naivnost, prvo videnje, čarobno) otroškega dojemanja se obarvajo predmeti, oblike, vonji, barve, gibanje, snovi... z emocijo in jih nikoli več ne zapustijo. Emocije? Prej bi rekel polja, na katerih se kasneje naselijo emocije, kajti (na primer) Barva se vpiše vanje prej, preden se poveže s katero koli označujočo lastnostjo, še preden lahko postane simbol, navezava. Emocije? Ja, in predstavimo si jih kot ptice, ki planejo z neba in skušajo odnesti v krempljih delček te snovne osnove. Predstavimo si jih matematično kot vektorje, kot lebdečo smer. Instinktivna sfera. Dotik. Jemanje in odlaganje.
    Najskritejša nagnjena, še nedorečena, v stanju plazme, dobivajo stvarni (snovni) korelat. V vsak predmet skrijemo nekaj prihodnje vezanosti. Skozi čas se nam vrača čudno sprevrnjen kot predmet hrepenenja, gona, kakor daljni krik/klic (izgubljene) celote.
    Kaos doživetja polaga v nas drobce vtisov in se organizira v kaleidoskopično podobo. Naj je še tako brez- miseln (vsesmiseln, nikakor pa ne nesmiseln), v krožnem zrcaljenju (v duši) postaja temelj krhkega, a trajnega, spremenljivega, a stalnega samodoživljanja. Morda so prav ti elementarni, naključni stiki med drobci vtisov naša najglobja skrivnost, naša šifra, naš duševni genski niz. Res je, je naša tesnoba in naša bolečina, a k njenemu ognju se hodimo gret v trenutkih eksistencialne hladnosti, k njeni obnavljalski moči se neprestano vračamo v sanjah, v blodnjah in nerešljivih spopadih. To je naš studenec, voda, ognjišče, skrivnost, instinkt, moč dojemanja, varnost...
    Povratek je ena od izvornih pesniških tem. Z njo smo blizu kultu/mitu orfičnega petja, ki je v pesništvu gib osvoboditve, odčaranja besede iz vezanosti (vezanost in negibnost besede vzemimo kot pogled nazaj). V pesništvu Mile Vlašic pridemo v polje orfičnega petja skozi motiv oranja, brazde. Ta je, razen motiva vznika sedmerih gora, vozlišče mnogoterih povezav. Ko bomo pozneje govorili o podvojitvi sveta, se spomnimo orfičnega videnja nevidenega.
    Vračanje v čas nastajanja vtisa je povezano z intuicijo. Ta kot ptica (spet) plane navzdol in ko se dvigne, se zvrtinčijo za njo atomi naše lebdeče individualnosti. Vrtinec gre skozi vedenje o nas in iz njega uplenimo še nekaj več -vsako strmoglavljenje k predmetom je tudi strmoglavljenje vzolž navezav; ki se sproščajo v obliki čiste duševne energije. V njej prepoznavamo Lepoto..

***

    V oljčniku, ob tihih večerih, ko vse šepeta nekakšne skrivnostne pomene, se pred nami odpira knjiga bajk, tisočerih in tisoč in prve. Zdaj nas več ne mami elementaren dotik kamna, skoraj erotičen -in tak bo ostal do konca življenja -zdaj se razgrinjajo draperije daljav, skozi katere potujemo breztelesno, le z mislijo. Glas (ki mu pozneje tolikokrat prisluškujemo) polaga v zibko pričakovanj (neizpolnjenih, neizpolnjenih...) bitje, po katerem hrepeni Šeherezada, tudi ko ugasnejo čarobne luči bajke in otroštvo ponikne v stvarni obraz sveta. On - nedoločljivi in vendar vedno navzoči Odisej, skriti izvor ljubezni (Ljubav mi je tvoja potrebna / Zemljo rođena - Ja tvoja od prvih posljednja Šeherezada).
    Ostane splet robid, belega kamna, iskanja skrivnosti za novo in novo gubo stvamosti, ostane napotenost, grenka, kajti tudi za poslednjo je še vedno nekaj nedosegljivega. In vendar sogovomik, cilj molitve, nagovora, prošnjeo Motiv v kamnu skritega boga ali bogu podobnega bitja (I tu tajnu svoga Kamena / Neću povjeriti nikome. - Dan se počeo klonuti).
   Neproziran tajni glas / Mojih predaka mi se javio (Neke od deset stotina i jedne noći) Ta glas govori o nekem arhaičnem, nediferenciranem položaju jezika -o njegovi izročilni vlogi, ki je partikularni vidiki ne cenzurirajo ali “čistijo”. V jeziku in njegovem doživljanju (in ne toliko v bajkah, mitih in podobnih shrambah) se ohranjajo magične jezikovne zmožnosti. Za besedami hodijo sence, skozi katere poniknemo nekam onstran, kamor so nam sicer zaprta vrata. Poezija je postala njihovo zatočišče, potem ko se je misticizem instrumentaliziral. Potem je tu še razkritje števila, matematika, porojena iz mistične matemice. Število je samo po sebi metafora, znak, simbol, igra z njimi (deset stotina i jedna) pa s pomočjo intuicije razkriva v besede skladiščene pomene. V se to je prebeglo v poezijo. Tako je poezija (danes in morda poslednjič) zatočišče izročila.

***

    Skrivnost.
    V čarobnem številu sedem, v gorah, v božanski igri, ki sredi stvarnega sveta ustvari drugega, nič manj stvarnega, le na drugi ravni. Svet se razcepi. A ne na stvarnega in fiktivnega, na nekakšno “je” in “najstvo”. Je svet v svetu, svet nad svetom, paralelizem, dvojnost. Kdo je ustvaril gornjega? In kdo spodnjega? Čigava so njih počela? Se odslikavata drug v drugem ali pa si samo nasprotujeta? Nebo in kamen. Nočnik in Danik. Svetloba in tema. Sedem kraljestev, gora, plugov; plodnost (pšenica, trava, bajke), blagoslovi. Sedem je posredovanje med tema skrajnostima. Skrivnostno življenje.
    -Nosiš od rođenja / Znamenja proroštva (Prorokovale ti proročice) -Kairos, nepredvidljivi, težko ulovljivi srečni trenutek, ki je prišepnil (spet Glas) popotnico na neznani poti, samozavezana in izbrana Šeherezada (Ja tvoja od prvih / Posljednja Šeherezada -Neznanim putem ću se uputiti).
   Proročice te nisu htjele / Ispustiti // Iz ruku -(Nekoga razigrana ljeta). Konec otroštva, izstop iz odprtosti in vendar -v brezkončne pohode skozi belo kamenje (Slutite pridih sanjske žalosti v tej belini?), skozi dež, v veter, v vihar, na poti nosi skrito, zastrto, prej notranje kakor zunanje znamenje, v ovoju tistega, kar simbolizira srce, neopazna, vklenjena. Samo posredno, nejasno lahko slutimo pomen te označenosti: dvoje svetov, podvojenost. Orfej na preizkušnji. Lahko popelje Evridiko iz podzemlja ali pa se vrne v razsuti svet. Ali pa ženska, ki mora skrivati svoje kozmično jedro v lupini sramežljivosti. -Odavno je svima sreća / i sve drugo razdano -(Glas beskraja mi reče) toži. Ostala ji je samo sreča u čežnji (prav tam), posebna sreča.
   Drobec skrivnosti je tudi mitotvorna podvojitev v besedi Vlašići. Je rodbinsko ime, a tudi ime ozvezdja Gostosevcev. S to podvojitvijo dobimo podobo s številnimi razsežnostmi: zgoraj -spodaj, nebeško- zemeljsko, večno -minljivo, izpolnjeno -neizpolnjeno... razsežnosti hrepenenja. Razdvojeno se vrača v eno.
Hrepenenje je -napotenost. Pot je skrivnost.

    V Hercegovini je kot v vsem mediteranskem kotlu potrebno le odkopati vrhnji sloj zemlje in že uzremo obraz zgodovine. A ne gre za razslojeno, skozi zgodovinopisje razčlenjeno strukturo. Arheolog (pesnik) najde v njem svojo, celovito, nedeljivo, arhaično dušo. Dojeti jo je mogoče le z intuicijo kot magmo zgodovine.
    Beseda brez poezije je kakor v katatoničnem krču zamrlo telo. Razkol med razumom in intuicijo. Orfej se po izgubi Evridike odvrne od Dioniza in se pokloni soncu. Kakor nihalo se odvrne od čutnega, po svoje omejujočega. Odvrnitev je del tistega, kar imenujemo sreča.
   Beseda, glas, narava. Glas pripada Bitju, beseda Bajki. Narava v poeziji Mile Vlašić ni neka obča natura, ampak v vseh izrazih, pomenih, podobah dosledno pripada Otroštvu, rodu Gostosevcev, Svobodi položenosti v ta svet -biti v njem brez posredovanja.
    Pesem ni le opevanje, pesem je duša narave.
    Orfejevo truplo in liro poberejo iz reke. Tolažba (ali v prihodnjost projicirana samo-realizacija) povrnitve v Celoto. Tudi to je ena od poti v Lepoto.

***

Vsa gibala življenja so se skrila v hrepenenje.

KAZALO

JA TVOJA OD PRVIH POSLJEDNJA ŠEHEREZADA 
KRŠU DRAGI                                                                      
NEZNANIM PUTEM ĆU SE UPUTITI                           
GLAS BESKRAJA MI REČE                                               
DAN SE POČEO KLONUTI                                                 
NEKE OD DESET STOTINA I JEDNE NOĆI                    
TRČAH BOSA VRELIM DJETlNJSTVOM                       
MENE DAH TVOJ KRŠU DRAGI                                      
NEIMAR GORA ZAPISA                                                   
SEDAM PLUGOVA PLUŽU GORE MOJE                       
BLAGOSLOVI SAMI                                                           
KRALJEVlNA SEDAM GORA                                           
OBLAK KIŠNI OROSI SEDAM GORA                             
VIŠE OD POLOVINE PRETKRAJ STOLJEĆA                  
NEKOGA RAZIGRANA LJETA                                         
PROROKOVALE TI PROROČICE                                       
POZVALA ME ZEMLJA MOJA                                         
KAMENITO PUTIŠTE                                                          
MOSTOVI                                                                               
OSTANI MI U NJEDRIMA                                                  
OMAMLJIVO JE KADA SE VRAĆAM NA KAMEN     
IZGUBLJENA                                                                         
SVILE MISLI                                                                           
PO DALEKOJ STAZI                                                            
U TIHO GNIJEZDO SAPLIĆEM SVE SNOVE                   
KOLIJEVCI VREMENA                                                        

GOSTUJOČE PESMICE
HLADNO JE NOCOJ                                                             
TKEM PREPROGO                                                                
ZAPLETLA SE MI JE MLADOST                                      
ZAUSTAVILA SEM                                                             
SLUTIM                                                                                  
Dr. Vlado Pandžić:
SREĆA U ČEŽNJI                                                                  
Marjan Pungartnik:
VSA GIBALA ŽIVLJENJA SO SE SKRILA V HREPENENJE