HRVATSKO PJESNIŠTVO

Mila VLAŠIĆ

STASALA S KAMENOM

Stasala s kamenom
u buri kotline

poručujem dana
s Triglava rođenoj mi gori
da za me s lahorom sačuva
krajičak neba plavetnila

i sve moje snove djetinje

KAD ŠIPAK CVATE

prpošni cvijet
divlja ruža Hercega
ljepotom čara

Mjesec san sniva
rijeka ga nadahnjuje
da bajke smišlja

126

ODNESITE GRLICE SVE ZORE

iz mojega
vrela

za me se već
nove plaveti

rađaju

PJESNIŠTVO

MilaVLAŠIĆ

JA, ZEMLJO MOJA,
POSTADOH IŠČEKIVANJE,
POVRATAK K SEBI -
KAKO NAĐOH ZAVIČAJ

* * *

uzduž, poprijeko
zakoraknuh Vremenom
za svoj rodni kraj

* * *

Rimski bog Oganj
za pute žarkovite
on me nadahne

* * *

tražeć tišine
u hercegovskom Kršu
sretoh Zavičaj

* * *

evo ga, vrisnuh
od sreće ushićenja
tu je Zavičaj

148

* * *

nađoh putanje
zorom blagoslovljene
vjetrom voljene

* * *

iznad Neretve
divljač pretrčavaše
brdom čarolije

* * *

smokve sazriše
čarolijom cvrčaka
i grožđe sazri

* * *

orli božanski
gore visoko mole
letom sve tiše

* * *

poleglo nebo
baš kao da zaštiti
dragi Zavičaj

HRVATSKO PJESNIŠTVO

Mila VLAŠIĆ

PUTUJU PROZIRNI
VALI MOJE RIJEKE

U more svoje
U društvu galeba

Putuju
Grleni glasovi
Daha moga

U širine nebeske

Kao sunčeve zrake
Raprosprostrše se
Svemirom

111

SRETNI TRENUCI

Moji su sretni trenuci
Kada u zrcalu
Rijeke Ljubljanice
Vidim mostarsko plava
nebo
I jasno čujem maloga
cvrčka
Što se napreže da svoj
Neobični starodavni pjev
Daruje rođenom kamenjaru .

Pjevač zvizdana
poče se javljat jutrom
U žaren kamen

Vidjeh Neretvu.
Kako ću doći do nje
da me osvježi.

PJESNIŠTVO                                                                              71

Mila VLAŠIĆ-GVOZDIĆ

VRAĆAM SE POČESTO

u svoj
zavičaj
pozdraviti
djetinjstvo
i zadržati ga
da mi
ne utekne

MILU SUNČEVU
NARAV

raznosim

prva sam sunčeva
saveznica

i posljednja
suputnica

ZA TREPERl OZRAČJE
U OSVITU JUTRA

Kadulja se ogrnu
Rosom

Sva sjemena
Zemlje rođene
Isklijaše
U srcu mome

Prosu se proljeće

Obećani plodovi
Raznose čari

78

Mila VLAŠIĆ GVOZDIĆ

NA NOVIM
POLJIMA ŽIVOTA

odsjevam
jutro svježe
zajedno s Neretvom

Prolijeće se užurbalo.
Najljepše ruho daruje drveću.

kao da
priroda sva
koraca u mojim
snovima.

PONOVNO ME TRAŽE
MOJI PJESMOTVORI

Prosipam melem
iz svoga pera
žudeći sve više
za snom.

Livadu u sebi
obrađujem.
Svoj sutrašnji dan
uobličih.

OSVIT 3-4/2006.

KAO DA SAM SUNČEVA
PRIJATELJICA

sa njim obilazim
bašče i vrtove
brda i doline

u svom zavičaju.

KAO DA SAM ROSA U
SVITANJU

polegla na cvijetu
strpljivo čekajući
na Sunce.

KAO DA SAM
PLAMIČAK

u zalazu sunca
koje stalno svijetli
ne gaseći se.

79 PJESNIŠTVO

KAO DA ME VRIJEME
NAPUSTILO

kao da me ne želi
na putu svome.

Moja rijeka mi reče:
Obdvije ćemo teći.
Naprijed teći
Nikad ne stati.

ZASADIT ĆU LIPU

Kad procvjeta
upijat ću svoje
mirišljavo

djetinjstvo.

Njen cvat će
snivati snove

kako stižu
sretniji dani
moga zavičaja.

MOJA MISAO

Misao moja.
leti u bezgranične
prostore sna.
Zaleprša iz gnijezda
novi san
zasniva.

UPIJAM SVU TIŠINU

da istočim
izričaj
srca
svoga.

SVOJ DOM NAŠLO
SUNCE U MENI

želi biti uvijek sa mnom
da bih vedre pjesmice
ostvarila.

PJESNIŠTVO

Mila VLAŠIĆ - GVOZDIĆ

U IZUMRLOM ZASEOKU

Vz djedovinu
nagrijaše se dlani za cio život

Šipak
Košćela
Pčelinji panj
Nekako
još žive
Na kamenjaru

Cvrčak ih
Obilazi
Pjevajući
Sunčevu
Pjesmu

Brijeg
Ponosito
Stoji
Kao da čuva
Stražu

Da se korijeni
Njegovih
Stabala
Ne iskorijene

48

KAO DA SAM
PČELICA UPANJU

U meni
pjesma
medi

jednoga
dana
izletjet će
sama

NA VIRU MI BESJEDE

za pjesmu

ja ih
dočekujem

da se s njima
porazgovorim

JA NE MOGU BEZ SNA

Ja moram
u svoj san

u njegov
zagrljaj

PJESNIŠTVO

tek u njem
ja sam
ja

JUTROS SE RASCVJETA
PRVICVIJET

boje bijele
u vrtu mome
leptir ga
ljupkuje

Lahor prođše.

RUKU PRUŽIH
MISLIMA

da mi se ne izgube
kao ona ptica
što zaluta
u oblacima

tračak sunca
me dodirne

ne zaboravi
cvijeće na poljima.

50

MAMI ME TIŠINA

Sva prostranstva
zauzeo lahor

men.i put spriječio
samo da ne odem
iz proljeća

PONESENA DAROM

rođene mi Zemlje
uputih se mimo
svijeta

da upoznam sebe

PJESNIŠlVO

Mila VLAŠIĆ-GVOZDIĆ

Umom gradu

sad trešnje
cvatu

a mene tamo
nema.

Iz moga grada

kao da čujem
žubora zov

iz sna se trgoh
doviknem

eto me.

109

Proljetnom vremenu

Drago Vrijeme
naklonjeno mi budi
zore razbudi.

Jutamja Svjetlosti
svakodnevno mi dođi
dane produži -

da preduhitrim
proljeća što prođoše,
ružu ne dobih.

Čudesne su putanje

koje mene
u sjećanje
vode

u srcu je
mome
prepuna
škrinja
najljepših
uspomena

iz djetinjstva moga.

110

Kao da sam rijeka
Neretva

koja svojim
blagim pogledom
miluje obale svoje

Ja sam

I putnik
I vozač
I gledatelj
I sanjač
I pjevač
I borac
I žena
I čovjek u trci

Kapija postojanja

Svaki dan
dan mi je ljepši
Moja misao
Velika postaja

OSVIT 1-2/2009.

Ja molitvu
        Prinosim
Savjesti

Ne uznemirava me
Pokret
Vremena

Gradim sebe
Iz okroglih

Zrnca samoće

102

Mila VLAŠIĆ GVOZDIĆ

Nađoh svog
djetinjstva san

meni ne će umrijeti
pjesme dan

Čuvam iskricu
jedne riječi

da ne odleti

Zauvik otišlo
ono vrime
ono prije

Djedovska pjesma

Kuća stara
Usrid kamena

Njezini zidi
Danas
Osamljeni

Nimi.

OSVIT 1-2/2010.

Sedma vihorna pjesma

Samospjevi mojih
Gora

Vječni su

Vode plamene
Svemocno žubore

Vode rajske
Moje pjesme toče

Sunce, Mjesec
Zvijezde, Vjetrovi
Čeznutljivo se

Dozivaju

Sedam stotina
Sedamdeset
Sedam noci

1 beskrajne minute
Neke

Sekundama
Nikada kraja

Uprirodi
Mojih malih

Velikih Gora

PJESNIŠTVO

Mila VLAŠIĆ

Razabiram na stranu

Od svih putova
izabrah put radosti.
Staze poduge.

Iz minula vremena
Sve što bi mi moglo
Pomutiti radost

Iz prašume osjećanja
U raskošno proljeće
izbi čudo ljepote

Priđoh ljubavi

101

U tvrdim krševima

Svemir mi dade
sunčev pram da ga nosim
svakog proljeca

Divlja krševina

Krševina Krša
Kamena golet

Na kršnom Kršu

Žedno zemljište

Brdo zemljište
Sa sedam zlacanih Gora

Svaka Gora
Sa sedam čudesa

Svako čudo
Ispod sedam zvijezda

Ja kršna
U svojim Gorama

Kao stijena Hercegovska 

V dneh samote
me išči med stvarmi,
ki se morejo iz ljubezni dati.
V pomladnem spreletanju ptic,
v oblakih in večerni zarji
krvaveči,
ko se spaja s soncem.
V poletnih kresovih,
trepetajočih,
kadar jih jemlje vase
temina neba.
V divjanju vetrov,
prepletajočih se med sabo
in v vejah dreves,
ki so objemajoče roke.
V vsem me najdeš.
Ko zabredeš v vodo,

me išči v valu
in se ti bom zaplela med noge.
Školjka,
ki se je prisesala na skalo
in je več ne izpusti,
sem jaz.
V šelestenju trav me išči,
ki jih veter upogiba
in se mu s slast jo vdajajo,
v koreninah sem,
segajočih v srce zemlje.
V vseh stvareh,
ki se morejo iz ljubezni dati
in iz ljubezni jemljejo,
me išči

Povsod sem jaz,
je moja ljubezen. 

U danima samoće
traži me medu stvarima
koje se mogu iz ljubavi dati.
U proljetnom prelijetanju ptica
u oblacima i purpuro večernjem
što krvari
kada se sunca dotiče.
U ljetnim krijesovima
treptavim
kad ih use
tmina neba upija.
U divljanju vjetrova
međusobno prepletenih
i u granama drveća,
koje su ruke što grle.

U svemu ceš me naći.
Kada zagaziš uvodu

traži me uvalu,
a ja ću ti se o noge zaplesti.
Školjka
što se pripila o hridinu
više je ne ispusti,
ja sam to.
Traži me u šuštanju travki
koje vjetar savija
i požudno mu se predaju
ukorijenima sam
što u srce zemlje sežu
U svim stvarima,
koje se mogu iz ljubavi dati,
i iz ljubavi uzeti,
traži me,
posvuda sam ja,
ljubav je moja

PRIJEVOD

Iščem te v travah

iščem te v morjih
najdem te v zvezdah
ki sijejo name

Kam hitiš

Z vročičnim leskom
v sestradanih očeh
Ne nosi
srca v dlaneh
Lahko ga izgubiš
Zakaj ihtiš
Nisi sam
Četudi si samoten
So le hude sanje
hip begoten
Saj živiš
Naj mir pronica vate
Je nekje srce
ki bije zate

283

Tražim te u travama

tražim te umorima
nađoh te u zvijezdama
što sjaju na me

Kamo žuriš

S grozničavim sjajem
u izgladnjelim očima
Ne nosi
srce na dlanovima
Možeš ga izgubiti
Zašto grcaš
Nisi sam
Iako si usamljen
Samo su snovi ružni
trenutak prolazan
Ta živiš
Nek'mir pronikne u te
Negdjeje srce
što bije za te

  Sa slovenskog prevela Mila Vlašić