HRVATSKO SLOVO

10. veljače 2012

STIHOZBIRKA

Dvije domovine

Mila V1ašić: Večjezična pesniška antologija, Hrvaško društvo Ljubljana, Ljubljana, 2011

Mila Vlašić rođena je 1928. u Vlašićima kraj Mostara, a školovala se u Mostaru, Sarajevu i Ljubljani gdje je radila kao predavačica na Pedagoškoj akademiji. Piše poeziju na hrvatskom i slovenskom jeziku, a do danas joj je objavljeno devet samostalnih zbirki pjesama. Večjezična pesniška antologija izbor je pjesama iz njenih prethodnih zbirki na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku. Teme, naravno, variraju, ali veliki broj pjesama posvećen je njenim dvjema domovinama, kao što sama kaže: "Kao što je Mostar moj voljeni grad djetinjstva i rane mladosti, tako je i Ljubljana moj voljeni grad u kojem sam sazrijevala, stvarala i sada stvaram .... svoje rođene korijene pušćam u ovoj sada mojoj dragaj drugoj domovini."



6. svibnja 2011

STIHOZBIRKA

Pirizivanje zavičajnih slika

Mila Vlašić, Gora sa sedam čudesa, Mariborska literarna družba, Maribor, 2010.

Mila Vlašić rođena je 1928. u zaselku Vlašići nedaleko od Mostara, ali većinu svog života, pa tako i stvaralačkog vijeka, provela je u Ljubljani. Njena nova zbirka pjesama posvećena je starom kraju onako kako ga ona pamti iz djetinjstva, nostalgično i idealistički, ali uz svijest da se mnogo toga promijenilo.. Sva djela ove zbirke podijeljena su u tematske cjeline: Sedam kula, Pčela u travi, Kamenjara kći, Zauvik otišlo ono vrime, Stari most se dviguje/Stari most se podiže, Ružo crvena, Gostujoče pesmi. Zbirka je posvećena Antunu Branku Šimiću i autoričinim roditeljima povodom 110. obljetnice rođenja.


petak, 15. srpnja 2011
                                                                                                        Hrvatsko Slovo

                HRVATSKA POEZIJA  Mila Vlašić
                       
                        Kroz prostore  sna (pdf)

Da sam ostala seljančica

Bila bih pastirica

S rupcem na glavi
S pletivom u ruci
sa stadom ovaca
Ispred sebe

Svakoj bi kadulji
Ime dala

Naučila bih držati
preslicu

U Sovićima

Stiže vrijeme koje ne odlazi

Stiže vrijeme
u kome kamenjar
plodna zemlja
postaje

Stiže vrijeme
kad će biti
zemlja rodna
radom stečena

od neba
blagoslovljena

Sutra

Rađa se Sunce
Jutarnji pozdrav neba
Obećano sjeme klija
Pod staklenicima
ptice nam maštanja
Na krilu raznose
Ljubav raste
I čeka nas u vrletima

Teci
Žubori
Među naranče
U Jug zaljubljene
Gdje rukuju se Magistrale

Duboko udiše
Velika Luka

Teci
Romori
Bol svoju
Zaboravi
U čudesnu
Rijeku
Se pretvori
                       (Iz poeme Neretva)
                                    

Kroz prostore mog sna

Najčarobnijeg mjesta
Na svijetu

Hodam
Sigurnim koracima

Odjeci Kamenom
Stižu vrhove

Gora
U osvit dana

s dlana
šaljem goluba
u
tokove
vremena
da
mir
po
zemlji

raznosi

Tišina moja

svija
toplo
meko
gnijezdo

da se
duša
moja
prepusti
sreći
u
blagdanske

dane

Iz moga uzletišta

U vrtložnom
snu

svojih tišina
i neistraženih
vihora

Vremenu dajem
svitanja
nova

U tvoj hram ulazim ljubavi

Postojanih misli
I čistoga tjela

Donosim ti
Himnu prirode

Oazu tišine
zapretan plam

I sebe utočišče

U dnu mene
Dragi kamen pao

Ulažem sebe u vrijeme

da svijetlost Vremenu
svijetli

da život
kao rijeka teče
u viječnom traženju
sreće

Ruža crvena

ruža crvena
sve ljubavne riječi
iz tebe žare



petak, 19. rujna 2008
                                                                                                        Hrvatsko Slovo

                HRVATSKA POEZIJA  MILA VLAŠIĆ   (pdf)

        Nosim u sebi sunčevinu

U zaseoku

kada je posljednja
vinova loza umrla

Javiše se ptice
žalopojkom
Kamenjaru
svom
napuštenom

Zanijemi
cio
krajolik
zavičaja

mog

Maslina

Samo je jedna

jedina maslina

na Kamenjaru

zapuštenom

Tiho žari

njeno bilo života

Sama se rodila
uz pomoč sunaca

i blagodali
nebesa

Nije sama

Da bi se uzdigla
živi sa sunčevim

zracima

njihovim zarancima
zora

i nebeskim
slavujima


Nekih davno
prošlih vremena

Teče voda
Bezirnena
Grgoljiva
teče kroz
Vrijeme
I klisure
Sure


Lomeći
Stijene
Napravi
Sebi
Korito
I
Postade
Rijeka
Dadoše
Joj ime
Narona


Dah života zemlje
Hercegovine
ja sam

i  ritam kamenjara od iskona
Ja sam

ja, bijelo djetinjstvo
bijelo djetinjstvo, ljubav
svijetla misao

ja, pčelinja košnica
plodno zrnje iz ambara
kadulja neiskorijenjcna

ja, potomak gange i prela
pripjev, miris duhana
čuvarica ognjišta pradjedova

ja, trpko vino neispijeno
ja, nikada izrečena
ja, Neretva neistočena

živodarna ustajem
s izlaskom Sunca
kao i predci moji

iz prastarih vremena
nosim u sebi sunčevinu
i osmijeh za sutrašnji dan

Na jednu sunčevu zraku

naslonila sam se
i sada plovim
u svojoj lađi

beskonačnosti


Mila Vlašic-Gvozdic (1928.) rodena je u Sovićima pokraj Gruda, školovala se u Mostaru, Sarajevu i Ljubljani.
Već nekoliko desetljeća živi u Ljubljani.
Objavila je osam zbirka pjesama.
Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.