STIHOZBIRKA
Dvije domovine
Mila V1ašić: Večjezična pesniška antologija, Hrvaško društvo Ljubljana, Ljubljana, 2011
Mila Vlašić rođena je 1928. u Vlašićima kraj Mostara, a školovala se u Mostaru, Sarajevu i Ljubljani gdje je radila kao predavačica na Pedagoškoj akademiji. Piše poeziju na hrvatskom i slovenskom jeziku, a do danas joj je objavljeno devet samostalnih zbirki pjesama. Večjezična pesniška antologija izbor je pjesama iz njenih prethodnih zbirki na hrvatskom, slovenskom i talijanskom jeziku. Teme, naravno, variraju, ali veliki broj pjesama posvećen je njenim dvjema domovinama, kao što sama kaže: "Kao što je Mostar moj voljeni grad djetinjstva i rane mladosti, tako je i Ljubljana moj voljeni grad u kojem sam sazrijevala, stvarala i sada stvaram .... svoje rođene korijene pušćam u ovoj sada mojoj dragaj drugoj domovini."
STIHOZBIRKA
Pirizivanje zavičajnih slika
Mila Vlašić, Gora sa sedam čudesa, Mariborska literarna družba, Maribor, 2010.
Mila Vlašić rođena je 1928. u zaselku Vlašići nedaleko od Mostara, ali većinu svog života, pa tako i stvaralačkog vijeka, provela je u Ljubljani. Njena nova zbirka pjesama posvećena je starom kraju onako kako ga ona pamti iz djetinjstva, nostalgično i idealistički, ali uz svijest da se mnogo toga promijenilo.. Sva djela ove zbirke podijeljena su u tematske cjeline: Sedam kula, Pčela u travi, Kamenjara kći, Zauvik otišlo ono vrime, Stari most se dviguje/Stari most se podiže, Ružo crvena, Gostujoče pesmi. Zbirka je posvećena Antunu Branku Šimiću i autoričinim roditeljima povodom 110. obljetnice rođenja.
| Da sam ostala seljančica Bila bih pastirica S rupcem na glavi S pletivom u ruci sa stadom ovaca Ispred sebe Svakoj bi kadulji Ime dala Naučila bih držati preslicu U Sovićima Stiže vrijeme koje ne odlazi Stiže vrijeme u kome kamenjar plodna zemlja postaje Stiže vrijeme kad će biti zemlja rodna radom stečena od neba blagoslovljena Sutra Rađa se Sunce Jutarnji pozdrav neba Obećano sjeme klija Pod staklenicima ptice nam maštanja Na krilu raznose Ljubav raste I čeka nas u vrletima Teci Žubori Među naranče U Jug zaljubljene Gdje rukuju se Magistrale Duboko udiše Velika Luka Teci Romori Bol svoju Zaboravi U čudesnu Rijeku Se pretvori (Iz poeme Neretva) Kroz prostore mog sna Najčarobnijeg mjesta Na svijetu Hodam Sigurnim koracima Odjeci Kamenom Stižu vrhove Gora | U osvit dana s dlana šaljem goluba u tokove vremena da mir po zemlji raznosi Tišina moja svija toplo meko gnijezdo da se duša moja prepusti sreći u blagdanske dane Iz moga uzletišta U vrtložnom snu svojih tišina i neistraženih vihora Vremenu dajem svitanja nova U tvoj hram ulazim ljubavi Postojanih misli I čistoga tjela Donosim ti Himnu prirode Oazu tišine zapretan plam I sebe utočišče U dnu mene Dragi kamen pao Ulažem sebe u vrijeme da svijetlost Vremenu svijetli da život kao rijeka teče u viječnom traženju sreće Ruža crvena ruža crvena sve ljubavne riječi iz tebe žare |
U zaseoku
kada
je posljednja Javiše
se ptice
Zanijemi
mog Maslina Samo je jedna jedina maslina na Kamenjaru Tiho žari njeno bilo života
Sama
se rodila
i
blagodali Nije sama
Da
bi se uzdigla zracima
njihovim
zarancima
i
nebeskim |
Nekih
davno Bezirnena Grgoljiva teče kroz Vrijeme I klisure Sure
Lomeći
|
Dah
života zemlje i ritam
kamenjara od iskona
ja,
bijelo djetinjstvo
ja,
pčelinja košnica
ja,
potomak gange i prela
ja,
trpko vino neispijeno
živodarna
ustajem
iz
prastarih vremena Na jednu sunčevu zraku naslonila
sam se beskonačnosti
Mila
Vlašic-Gvozdic
(1928.) rodena je u Sovićima pokraj Gruda, školovala se u
Mostaru,
Sarajevu i Ljubljani. |